U metropolama: kako se širilo kršćanstvo

Geografsko područje na kojem se kršćanstvo razvijalo gotovo se isključivo poklapalo s Rimskim Carstvom.

Rano kršćanstvo gotovo uopće nije provodilo misije izvan tih granica. Nakon uništenja Jeruzalema 70. godine poslije Krista, kao središte kršćanstva postupno su se afirmirala nova središta, uglavnom veliki gradovi poput Antiohije, Rima i Aleksandrije. Tijekom samo jedne generacije, kršćanstvo se iz izvorno ruralnog pokreta unutar židovske religije transformiralo u prvenstveno urbanu, samostalnu vjersku zajednicu.

Antiohija je, s približno 200.000 slobodnih stanovnika, bila treća najveća metropola Carstva. Grad je od 64. godine prije Krista bio dio Carstva i služio je kao glavni grad sirijske provincije. Na njezinim ulicama i trgovima mogli su se susresti potomci bivših helenističkih osvajača, Židovi, Sirijci iz okolice, ali i Feničani, Arapi, Perzijanci, Egipćani, pa čak i Indijci koje je trgovina dovela ovamo. Ova šarolika mješavina jezika, kultura i religija činila je Antiohiju jedinstvenom. U tom kontekstu, rano kršćanstvo prvi put je primijećeno kao samostalna zajednica. Naziv “kršćani” uspostavljen je upravo ovdje, prema svjedočanstvu Djela apostolskih: „Barnaba pak ode u Tarz da potraži Savla. Nađe ga i odvede ga u Antiohiju. Tako su njih dvojica cijelu godinu djelovali u zajednici i poučavali velik broj ljudi.

U Antiohiji su učenike prvi put nazvali kršćanima“ (Dj 11,25-26).

Teško je rekonstruirati je li taj naziv došao izvana ili kao samoimenovanje iznutra.

Aleksandrija, drugi najveći grad Carstva s oko 300.000 slobodnih stanovnika, također je početkom drugog stoljeća imala kršćansku zajednicu. Nažalost, detalji o povijesti osnutka kršćanske zajednice u Aleksandriji nisu poznati. Kao i u Rimu, u Aleksandriji je živjela velika židovska zajednica koja je imala intenzivne kontakte s Jeruzalemom, što je moglo poslužiti kao kanal širenja kršćanstva. Kako se geografski okvir rastuće crkve mijenjao smještajem u velike gradove Carstva, tako se mijenjao i sam oblik ranog kršćanstva, koje je koristilo bogatu kulturnu klimu tih gradova i njihovu razinu obrazovanja.

„Veliki trenutak“ kršćanske zajednice u Aleksandriji nastupio je s djelovanjem Klementa (umro prije 215.) i Origena (umro 253./54.), dva visoko obrazovana teologa koji su se trudili sintetizirati kršćanstvo i helenistički svjetonazor te su znali prevesti kršćansku vjeru u obrasce grčkog mišljenja. Aleksandrija, poznata kao znanstveno središte antičkog svijeta sa svoje dvije knjižnice, bila je idealno mjesto za razvoj posebno profilirane kršćansko-teološke istraživačke i obrazovne zajednice. Klement je donosio argumente za razumnost kršćanskog učenja u raspravi s najvažnijim grčkim filozofijama. Origen, jedan od najplodnijih pisaca starog vijeka, posebno je djelovao kroz svoje znanstvene komentare Biblije i nizove propovijedi.

Robert Vorholt, profesor je Novog zavjeta na Sveučilištu u Lucernu (Švicarska).
CIG