“U početku bijaše Riječ”: kako je pretvoriti u život?
Dalibor Milas
05.01.2025
Envato
U srednjoj školi razmišljao sam o tome da uz studij u Zagrebu dodatno upišem i trenersku školu.
Taj plan nikada nije zaživio, ali misli o vođenju i strategiji ostale su mi bliske. Sjećam se jednog razgovora s Gilbertom Prilasnigom, legendom Sturma iz Graza i austrijske nogometne reprezentacije, koji je danas jedan od najvećih promotora Svjetskog prvenstva beskućnika. S vremena na vrijeme se znamo sresti u Grazu te zajednički bistriti misli o svijetu, Bogu i nogometu. Nakon rasprave o jednoj utakmici rekao je nešto što mi je ostalo zabilježeno u memoriji: “Dobar ulazak u utakmicu je već pola dobivene utakmice.”
Što to zapravo znači? Je li početak doista toliko važan? Kada čitam Ivanovo Evanđelje i njegove uvodne stihove, pitam se isto: je li evanđelist Ivan ovim riječima postavio savršen početak za Radosnu vijest? Je li nas tim riječima pozvao samo na razmišljanje – ili na nešto mnogo veće?
Jer, “u početku bijaše Riječ” nije običan poetski uvod. To je izazov za svakoga od nas: što riječi znače ako ostanu samo riječi?
Iza kulisa postojanja: Riječ i razum
Sjećam se satova filozofije u srednjoj u Visokom i na fakultetu u Zagrebu. Raspravljali smo o misliocima poput Aristotela, Platona, Sokrata i Heraklita. Njihovi umovi pokušavali su zaviriti iza vela pojavnog i izraziti ono nevidljivo riječima. Heraklit je govorio o promjeni, Platon o idejama, Aristotel o prvom pokretaču. Bila je to intelektualna avantura – istraživanje dubljih značenja. Ali često bih se, zatečen, pitao: „Kakve ovo ima veze sa stvarnim životom? Hoće li mi ovo pomoći da što bolje savladam život?“
Toliko filozofskih rasprava, a stvarnost u kojoj živim činila se udaljenom od tih apstraktnih misli. Riječi su bile uzvišene, ali gdje je njihova stvarnost?
Za razliku od filozofa, Ivan ne ostaje u apstrakciji. Njegove riječi nisu misaona igra – one povezuju uzvišeno i svakodnevno, uvodeći nas u stvarnost koja traži djelovanje. Ivan ne poziva na promišljanje radi promišljanja; njegova Riječ traži da ju živimo.
Riječ postaje živa
Ključ dolazi kasnije: “I Riječ tijelom postade.” Ovo nije samo poetska fraza – to je trenutak kada riječi prestaju biti ideje i postaju stvarne, opipljive, žive.
Koliko puta smo izgovorili rečenice poput: “Trebamo pomoći siromašnima. Moramo graditi zajedništvo. Crkva treba postati življa.” Sve su to lijepe misli, ali riječi koje ne zažive gube snagu – pretvaraju se u prazne fraze, u tišinu bez odjeka.
Ivan nas podsjeća: riječi imaju moć samo kada se utjelove – kada postanu djela. Ljubav, nada i vjera nisu pojmovi. One su svakodnevna stvarnost koju živimo ili ne živimo.
Živa riječ kao djelovanje
Ivanovo “I Riječ tijelom postade” nije samo povijesni iskaz; to je izazov za nas danas. Ljubav prema bližnjemu nije tema za diskusiju. To je akcija – pomoć siromašnima, podrška susjedima, ulaganje u vlastitu zajednicu.
Vjera nije recitiranje Vjerovanja na kraju propovijedi. Ona se ogleda u svakodnevnim odlukama i djelima. Način na koji živimo, kako koristimo darovani nam život, pokazuje vjerujemo li doista da je Bog prisutan među nama.
Riječ postaje Radosna vijest
Na kraju, Riječ nije samo koncept. Radosna vijest nije zbirka uzvišenih fraza. Tužni, radosni, siromašni, sretni, zaljubljeni, kršćani – to nisu samo riječi. To su ljudi, sa stvarnim licima, imenima i pričama. Ivanovo Evanđelje od početka ukazuje na ovu stvarnost: Riječ postaje tijelom, i tako postaje Radosna vijest za svakoga od nas.
Pravi izazov za nas, u svijetu prepunom riječi, jest ovaj: kako riječi učiniti stvarnima? Jer riječi poput ljubav, vjera i nada žive samo ako ih mi oživimo.
Ne mogu se ne zapitati: koje riječi u mom životu još čekaju da zažive? I jesam li spreman učiniti prvi korak da ih pretvorim u stvarnost?
Jer riječi, koliko god bile uzvišene, ne žive same od sebe. Mi smo ti koji ih možemo oživjeti – svojim mislima, djelima i životom.