U sjeni Mesije: patnja, ego i unutarnje oslobođenje
Dalibor Milas
15.09.2024
Envato
Današnje evanđelje jasno naglašava što je bitno, ali kao u svakoj dobroj pripovijesti, i ovdje se kriju slojevi značenja koji traže pažljivo tumačenje.
Markov tekst, naoko jednostavan, može se podijeliti u tri logične etape. Međutim, iza tih etapa leže duboki tragovi misli o identitetu, autoritetu i percepciji. Isus, u hodu prema Cezareji Filipovoj, svojim suputnicima iznosi pitanje koje svako društvo postavlja, možda ne otvoreno, ali duboko u svojim slojevima – „Tko sam ja za vas?“. U vremenu kad se narativi lako oblikuju kroz društvene filtre, ovo pitanje nije samo osobno, već društveno i političko. Isusov identitet, kao i svaka velika figura, nije stvaran samo u njemu samom, već u pričama koje o njemu pričaju drugi.
Isus zna što se o njemu priča: da je proždrljivac, pijanac, prijatelj mutnih likova i žena sumnjiva morala. On je svjestan dvostrukosti svoje slike u javnom diskursu. S jedne strane, slavljen kao prorok, s druge demoniziran kao prijetnja ustaljenom poretku. U tom kontekstu, Petrova izjava „Ti si Mesija!“ postaje tema, ali ne iscrpljuje se samo na toj površini.
U židovstvu je Mesija zamišljan kao politički i duhovni vođa, revolucionar, osloboditelj naroda.
No, Isusovo mesijanstvo nije politički čin – barem ne na način kako su to mnogi očekivali. Njegovo djelovanje traži unutarnju transformaciju, oslobađanje ne od vanjskog neprijatelja, nego od vlastitih unutarnjih demona.
U svijetu gdje se identitet gradi kroz društvene mreže i lažne narative, Isusovo pitanje „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ postaje egzistencijalno. Ne tiče se samo njega, nego i nas. Mi smo ti koji, u vlastitim pričama, definiramo ono što nam je najvažnije. Koliko poznajemo ono što je božansko? Koliko poznajemo ono ljudsko? Jesmo li spremni u svom ljudskom, koliko god ono bilo nesavršeno, prepoznati iskru božanskog?
Isus zatim objašnjava svojim učenicima da biti Mesija nije titula koju se nosi s ponosom, već križ koji se nosi s patnjom. Njegova misija provocira religijsko-politički mainstream, ali ne kroz vojni pokret, nego kroz potpuno preokretanje vrijednosti. U svijetu kojim dominira moć, on nudi poniznost. U društvu koje slavi bogatstvo, on propovijeda jednostavnost. Njegova borba nije politička – barem ne u onom klasičnom smislu. To je unutarnji rat, borba za oslobađanje duše od okova straha i grijeha. Njegovi učenici, djeca svog vremena, ne razumiju.
Oni traže kralja, osloboditelja, ali ne vide Mesiju koji dolazi osloboditi srca, a ne gradove.
Petrova reakcija, da zaustavi Isusa na putu prema Jeruzalemu, simbolizira ljudsku nesposobnost shvatiti pravu prirodu božanskog plana. Poput Prometeja koji pokušava prevariti bogove, Petar naivno pokušava spasiti Isusa, ne shvaćajući da je njegovo mesijanstvo suštinski vezano za patnju. Isusova reakcija – oštra, gotovo zapanjujuća – razotkriva koliko su i njegovi najbliži daleko od razumijevanja njegove misije. No, ta oštrina nije znak odbacivanja, već znak ljubavi koja ne može podnijeti iluziju.
Treći dio evanđelja poziva nas da se odreknemo samih sebe, da uzmemo križ i slijedimo Isusa. Ali što znači odreći se sebe? To nije samo asketski čin, nego duboko filozofsko pitanje. U društvu koje slavi ego i kič, Isus nas poziva da svoje “ja” podvrgnemo kritici, da ga raskrinkamo. On traži da prepoznamo svoje slabosti, svoje iluzije, da napustimo uvjerenja koja su nas zarobila. To je proces samospoznaje, ali i oslobađanja. Kroz taj proces, otkrivamo da pravi put prema Bogu vodi kroz poniznost, kroz suočavanje sa samim sobom.
U konačnici, evanđelje ne glorificira patnju kao što to mnogi misle.
Isusov poziv da uzmemo križ ne znači da trebamo trpjeti bez svrhe. Patnja koja nema smisla nije sveta; ona je samo destruktivna. Isus ne poziva na pasivno prihvaćanje problema koji nas zateknu, nego na aktivno suočavanje s izazovima vlastitog života. Patnja je neizbježan dio ljudskog iskustva, ali samo ona prava patnja nas transformira, dok nas lažna patnja – ona koju kroz strah i pasivnost sami sebi namećemo – vodi samo u destruktivnu stagnaciju.
Križ koji trebamo nositi nije tuđi, nego naš vlastiti život. To je svakodnevni teret, ali i dar. To je izazov prihvaćanja samog sebe, sa svim našim slabostima i snagama. Današnje evanđelje, iako mračno na prvi pogled, zapravo nosi poruku nade. Isus nas ne poziva da patimo bez razloga, već nas kroz patnju vodi prema životu. Njegova poruka je obećanje: tko ide njegovim putem, dobit će život.