U središtu svijeta

Dva su čimbenika značajno utjecala na nastanak kršćanske zajednice u Rimu.

Prvi je činjenica da je Evanđelje u glavni grad carstva (ili svijeta) doneseno preko ranokršćanskih misionara, a možda čak i kršćanskih trgovaca i poslovnih ljudi koji su koristili velike trgovačke puteve carstva. Drugi čimbenik su članovi židovske sinagoge, koja je bila prisutna u Rimu od najmanje 139. godine prije Krista, a koji su poslužili kao most preko kojeg je judeokršćansko razmišljanje stiglo u Lacij.

U ranoj kršćanskoj zajednici u Rimu isprva su prevladavali judeokršćani, koji su održavali kontakte sa svojom židovskom matičnom zajednicom. Ti su kontakti bili dovoljno jaki da su izazvali sukobe unutar same zajednice. To je najvjerojatnije razlog zbog kojeg je rimski car Klaudije (49.–54. godine poslije Krista) izdao edikt kojim je protjerao Židove iz Rima, ne praveći razliku između Židova i judeokršćana, kako sugerira i bilješka pisca Svetonija: „Židove je [Klaudije] protjerao iz Rima jer su, potaknuti Chrestusom, neprestano izazivali nemire“.

Tek nakon što su ovim ediktom protjerani Židovi iz Rima, unutar mlade kršćanske zajednice jača utjecaj poganskih kršćana koji nisu bili protjerani. Kada su se judeokršćani naposljetku vratili, rimska crkva suočila se s velikim izazovom ponovnog usklađivanja odnosa između judeokršćana i poganskih kršćana. Poslanica Rimljanima, koju je apostol Pavao u vrlo prijateljskom tonu poslao rimskoj zajednici koju sam nije osnovao, odražava sukobe nastale zbog promijenjenog odnosa snaga.

Uvid u ovu organizacijsku formu daje završetak Poslanice Rimljanima. Pavao spominje kućnu zajednicu okupljenu oko Priske i Akvile: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve pogana“ (Rim 16,3–4). Pismo također potvrđuje postojanje drugih kućnih zajednica u Rimu.

Broj i značaj rimskih kršćana ne smije se precijeniti, ali ni podcijeniti.

Pavlovo očekivanje podrške i konkretne pomoći od rimske zajednice govori o određenoj veličini i stabilnosti te zajednice. Državni progon kršćana pod Neronom 64. godine poslije Krista također ukazuje na to da je zajednica bila dovoljno velika i poznata da bi ju car smatrao prijetnjom.

Kako je moguće da se kršćanstvo proširilo preko cijelog carstva, uključujući njegove velike i važne metropole, unutar samo stotinjak godina? I kako se ta ekspanzija nastavila u drugom stoljeću? Opća kristijanizacija započela je tek u četvrtom stoljeću, ali postoje izvještaji o kršćanskim zajednicama čak i u vrlo udaljenim selima već u kasnom prvom stoljeću.

Ranim kršćanima bilo je jasno da je to Duh Božji, koji je širio poruku Evanđelja o Božjoj ljubavi prema ljudima.

Robert Vorholt, profesor je Novog zavjeta na Sveučilištu u Luzernu (Švicarska).