Učitelju, mi stvarno nemamo pojma.

Ne znamo uvijek što nas čeka. I to je u redu.

“Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” Kako ovo dobro zvuči. “A kamo ja odlazim, znate put.” Prilično odvažna Isusova izjava u Ivanovu evanđelju. No, najmanje jedan od učenika izgovara ono što većina ionako misli, a boji se na glas reći: “Ali, Gospodine, ne znamo.” Mi stvarno pojma nemamo o čemu govoriš. Zar nije sjajno pa čak i oslobađajuće kada netko jasno kaže kako stvari stoje; kada netko postavi ono pravo pitanje; kada se životne dileme očajnika ne pokušavaju riješiti s par Očenaša ili nekakvim duhovnim obnovama iz prošlog stoljeća?

Zanimljivo je primijetiti da se evanđelje današnje nedjelje često čita na sprovodima. Vjerojatno ima za cilj nekako ublažiti zbrku koju nerijetko iznenadna smrt donese sa sobom. Oh, kad bi sve bilo tako lako! Ali stvarno dobro zvuči da ipak postoji nekakvo fino mjestašce za nas nakon (prisilnog) napuštanja zemaljske domovine. I da postoji Netko tko nam tamo negdje “priprema mjesto”. No, može li se u to uopće vjerovati? “Ali, Gospodine, mi ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo znati put?” – ne da se Toma.

Kao odgovor na to pitanje, Isus ne širi kartu na haubi polovnog Pola nit otvara Google Maps nego, umjesto toga, govori: „Ja sam put.“ Put do nebeskog utočišta ne otkriva se teorijskim znanjem nego svakodnevnim iskustvima. Ali i to opet zvuči suludo. Pa tko to od nas ima iskustva sa životom u raju?

Netko bi možda pomislio da su svi oni ljudi, koji su imali čast upoznati povijesnog Isusa, imali nekakvu prednost. Ali iz evanđelja iščitavamo da oni doista nisu imali pojma. Uostalom, i izvjesnom Tomi je potrebno još šest poglavlja prije nego što ga obilježi ono krucijalno iskustvo s ranjenim Uskrslim. Tek tada će on naslutiti da put u Nebo može voditi kroz naše rane ili, bolje rečeno, da sve one rane koje doživljavamo ovdje na zemlji nipošto ne isključuju Nebo.

„Ja sam put, istina i život“, kaže Isus. Redoslijed vjerojatno nije slučajan. Tko traži određene odgovore, mora krenuti na put. Ne možeš ti ostati ležati na kauču i gledati što ima novo na Netflixu i jadati se kako nema odgovora. Jer vjera ne pada s Neba nego se otkriva upravo hodanjem jednog dijela puta. Ona dvojica razočaranih i pogubljenih učenika iz Emausa su vjerojatno najpoznatiji primjer za to. Teško se oteti dojmu da je upravo to jedna od najvažnijih zadaća naše Crkve: omogućiti ljudima autentična iskustva hoda s Isusom – iskustva na putu koja bi bila slična priči iz Emausa. Jer Isus ne lebdi nad onom dvojicom učenika. On čak i ne precizira put kojim oni moraju hoditi da bi došli do odgovora. On jednostavno hoda s njima i sluša ih. Nekada nešto progovori, postavi potpitanje i ponudi svoju viziju, ali ne nameće se. On se samo nalazi tamo gdje je u tom trenutku potreban.

U posljednje vrijeme Crkvu nažalost doživljavamo na jedan posve drugačiji način: kao instituciju koja zbunjuje i uznemiruje ljudska srca umjesto da im ponudi malo radosti, nade i utjehe. Svatko tko je nevjerodostojan u svom „ovdje i sada“ ne može biti razlog za nadu po pitanju svega onoga što nas čeka u drugoj vječnosti. Ako „ovdje i sada“ ne uspijemo ljudima pružiti dobro i sigurno utočište, kako će nas onda netko ozbiljno shvatiti kada mu govorimo o „vječnoj domovini na Nebu“? Jer nitko ne želi ići tamo, gdje mu je već za života bilo grozno.

Umjesto da ljudima tupimo o „jednoj cesti spasenja“, potrebno je možda mnogo više osjetljivosti za različite putove današnjih ljudi. Za takvo što je dovoljno malo Isusove ludosti da rasturi sve one štandove u hramu ili da barem ne osudimo ženu uhvaćenu u očitom preljubu. To bi bio sjajan početak jednog novog puta.