Umijeće rasprave

Lijepo je, ali i nadasve korisno, kada ljudi razluče da sintagma “sviđa mi se” nije nužno jednaka onoj “kvalitetno je”, dok “ne sviđa mi se” ne mora implicirati “nekvalitetno je”. U tom trenutku, rasprave o ukusima postaju daleko zanimljivije i ugodnije. No, za to je potrebno imati određeni senzibilitet, koji neki nazivaju ukusom.

Svaka osoba ima pravo da joj se sviđa bilo što, pa čak i ono što objektivno ne ispunjava kriterije kvalitete. Tu dolazimo do onih “grešnih zadovoljstava” – zadovoljstava koje svjesno proživljavamo, iako znamo da su ispod standarda – ili samo “zadovoljstava” ako osoba nema dovoljno razvijen osjećaj za razliku. Primjerice, ja uživam u čitanju plitkih knjiga, gledanju trash filmova i slušanju kič bendova, koji, ne samo da nisu velika umjetnost, nego često i uopće nisu umjetnost. Ipak, ako bih rekao da je moj omiljeni roman Harry Potter i tajna bubrežnog kamenca ujedno i najbolji roman, ili da je Rozgina Bižuterija najbolja pjesma, to bi govorilo samo o tome da moj ukus – na koji, naravno, imam neotuđivo pravo – nije osobito razvijen. I, kao takav, moj sud o literaturi i glazbi trebao bi se tretirati s određenim oprezom.

Ovime ulazimo u sferu razgraničenja ukusa od objektivnih kriterija kvalitete. Poklonici “sviđanja” u umjetnosti često zaboravljaju temeljnu definiciju kiča: kič-čovjek je onaj kojeg nedostatak obrazovanja i navike navodi na potpuno pogrešan pristup umjetnosti.

Kič-čovjek, vulgarni konzument ljepote (a povremeno i ja sam u trenucima slabosti), smatra da umjetnost mora biti ugodna, dopadljiva i ukrasna. Kič po definiciji ima za cilj izazvati sviđanje bez potrebe za razmišljanjem. Iako se najčešće vezuje uz malograđanstvo, valja napomenuti da nitko nije imun na kič, pa tako postoji i kič za “elitu”. To je ona vrsta kiča koja se ogleda u kopijama avangardne umjetnosti stoljeće nakon njezina pojavljivanja, veličanju umjetničkih djela koja uopće ne razumijemo, ali ih slavimo zbog njihove izuzetno visoke cijene ili banalnog oponašanja Kafkina i Faulknerova stila.

Objektivnost subjektivnog

Činjenica da je netko sposoban pročitati tekst, pogledati film ili sliku, ili poslušati album, ne znači da je sposoban i u potpunosti razumjeti to djelo i objektivno ga procijeniti. Meni se često dogodilo da neku složenu knjigu ili film nisam u potpunosti razumio ili da mi je promakao važan aspekt, no gotovo nikada nisam pomislio da je “autor glup” ili da “kritičari nemaju pojma”. Umjesto toga, krivicu sam tražio u vlastitom neznanju i pokušavao sam pronaći objašnjenja ili tražiti tumačenja od upućenijih. Tek tada bih mogao donijeti svoj sud, a ponekad bi i ponovljeno čitanje ili gledanje donijelo dublje razumijevanje.

Umjetničke kritike, koje proizlaze iz kolektivnog konsenzusa stručnjaka, iako nisu uvijek nepogrešive, predstavljaju najpouzdaniji barometar kvalitete. Naravno, ponekad dolazi do generacijskih promjena u vrijednosnim sudovima, gdje iduća generacija prevrednuje ono što je prethodna smatrala nižom vrstom umjetnosti. No unatoč tim pomacima, sud stručnjaka i dalje je vjerodostojniji od puke popularnosti ili broja prodanih primjeraka.

Ako imam zdravstveni problem, prvenstveno me zanima mišljenje liječnika, a ne arhitekta ili ugraditelja klima-uređaja. Pa zašto onda ne bismo isti princip primijenili i u umjetnosti? Ili teologiji.

Naravno, ako vas uopće zanima objektivna kvaliteta. Ako ne, slobodno ostanite pri onom “sviđa mi se”. To je posve legitimno, samo nemojte zaboraviti da, ako vam se nešto sviđa, to ne znači nužno da je i kvalitetno. Možda jednostavno nemate ukusa.

Ja osobno, primjerice, nemam ukusa u slikarstvu ili kiparstvu. To ne bi trebalo biti prevelika sramota, jednako kao što nije sramota priznati da neki ljudi ne znaju dobro crtati, pjevati ili plesati. Svi imamo svoje granice.

Znanje-imanje

Ljudi koji tvrde da “stručnjaci nemaju pojma” često time prikrivaju vlastitu neukost ili osjećaj inferiornosti. Puno je elegantnije priznati nedostatak znanja, ukusa ili teorijske podloge. Nitko, osim možda Elle Dvornik ili Marina Miletića, nije stručnjak za sve.

Imam nekoliko prijatelja glazbenika, i kad god razgovaram s njima o glazbi, prvo se ogradim rečenicom poput: “Ja sam totalni amater, ali mi se kod ovoga (ne) sviđa kako…” Dakle, u nedostatku znanja i ukusa, prisiljen sam osloniti se na vlastito “sviđanje”. No to najčešće vodi samo tupom radovanju. Moji glazbeno obrazovani prijatelji tada se nasmiju i pokušaju mi objasniti o čemu se zapravo radi.

Divim se ljudima koji mogu u trideset sekundi prepoznati razliku između Mozarta, Beethovena i Bacha, ne zato što znaju napamet sva njihova djela, već zato što prepoznaju stil. Sretan sam ako prepoznam da je to uopće jedan od njih i da je njihovo strašno germansko ime povezano s glazbom, a ne pop kulturom.

Nisam dovoljno radio na tome i priznajem svoje ograničenje. Ne tvrdim da su stručnjaci idioti, a ja, koji nemam pojma, genij. Jasno je da i stručnjaci mogu pogriješiti, ali puno je veća vjerojatnost da će pogriješiti amater.