Uskrsnuće života nam nikad nije bilo potrebnije

Moć preobrazbe leži u vlastitoj ranjivosti. Da bismo iskusili Uskrs, potrebno je izdržati i vlastitu tamu.

Kada braća Židovi slave Pashu, onda govore o najveličanstvenijim događajima svoje povijesti koji su se dogodili tijekom bijega iz Egipta. Za njih je to bilo iskustvo izlaska iz ropstva u slobodu, iskustvo kolektivnog uskrsnuća. No, okus te večeri je slatko-gorak. Jedan od najsvečanijih dijelova pashalnih obreda je „Pjesma mora“ (Izl 15) koja se pjeva po specifičnoj melodiji. U toj se pjesmi Židovi prisjećaju smrti Egipćana čiju je vojsku i konje potopilo more.

Opet kujemo lance ropstva

Talmuda se dotiče upravo ovog biblijskog mjesta: priča kaže da su anđeli, nakon što su Izraelci uspješno prešli preko Crvenog mora, veselo zapjevali i slavili. Ali Bog ih je ukorio i rekao: „Stvorenja mojih ruku se guše u moru, a vi preda me dolazite s pjesmom?“ Postoji još jedan zanimljiv segment židovskog slavlja Pashe: kada se tijekom Pashalne večere recitira Deset egipatskih zala (uključujući i smrt nevine egipatske djece), iz slavljeničke čaše se svaki put izvadi nekoliko kapi vina. Židovi smatraju da radost slavlja ne može biti potpuna zbog patnji koje su drugi morali pretrpjeti. Ova priča ne opravdava tlačitelja nego jasno govori da je biblijski Bog onaj koji je uvijek na strani slobode te da se naša ropstva javljaju u raznim oblicima. Međutim, ova nas priča također uči da nas naša trijumfalistička radost može učiniti slijepima za prošla i buduća zla koja smo počinili i koja ćemo počiniti; slijepima za nevidljive patnje i rane koje prate naša slavlja i lakomisleno podizanje čaše. I tako nesvjesno, kao pobjednici, ponovno kujemo lance ropstva.

U Velikom tjednu, kada se kršćani spominju Isusove patnje, smrti i uskrsnuća, prisjećamo se zapravo samo njegove boli, u kojoj je doista bio usamljen i koju je proizvela velika koncentracija političko-nacionalne zanesenosti njegove subraće i sunarodnjaka koji su bili uvjereni da istupaju „u ime Boga“ te u smrti jednog nevinog čovjeka nisu vidjeli ništa sporno. Povijest se ponavlja. Galama i vika samodopadnih, oholih i licemjernih puritanaca koji misle da su upravo oni stvarali društvo i državu bila je preglasna. Koliko si god razjarena svjetina umišljala da stoji na „pravoj“ strani, lakše je u njoj vidjeti svježe oslobođenog Barabu nego na smrt osuđenog Isusa. Dobra je stvar što će sve proći, jer uvijek sve prođe. No žalosno je da kao Crkva ni tada nećemo shvatiti da smo po ne znam koji put zauzeli pogrešnu stranu. Žalosno je da se dubina našeg unutarnjeg otpora na sustavno ideologiziranje životne svakodnevice slama na razini kompromisa te da naši kriteriji uzmiču pred pragmatičnim interesima plitkih džepova i umova. Fascinira me zapravo lakoća manipuliranja jednim kolektivom koji se zatim pretvara u krvožednu rulju. Razmišljanja ni u tragovima, samo pjena na ustima. Takvi smo spaljivali vještice, porobljavali crnce, degradirali žene i zatvarali neistomišljenike. To je taj mentalni sklop. I, da stvar bude tragičnija, cijelo smo vrijeme uvjereni u vlastitu pravednost.

Vrijeme pripreme za Uskrs obilježila je ona žalosna konferencija nadbiskupa Đure Hranića i amaterski pokušaj obrane nečega što se ni u snu ne smije braniti. Meni ne predstavljaju strašan problem ni seksualni ni financijski skandali, jer ljudi smo, a ljudi padaju i griješe. Ono što me šokira je tzv. umišljena pravednost koja bahato i samouvjereno istupa u Božje ime i već ovdje na zemlji olako dijeli specijalne rezervacije za najbolja mjesta u raju ili pak otpusna pisma za pakao. Iskreni vjernik će lako shvatiti svoj propust i pad i pokušati popraviti počinjenu štetu, ali bahati i „umišljeni pravednik“, koji je uvjeren u ispravnost svega što čini i govori, neće. Dojma sam da težeg grijeha od toga i nema.

Kao tinejdžer i sjemeništarac pod staklenim zvonom bio sam uvjeren da sam dokučio „puninu istine“, ali onda mi se srećom dogodio život i uvidio sam da ne da nisam ništa „dokučio“ nego da uopće nisam ni mislio. Što smo uvjereniji u vlastitu pravednost i posjedovanje „istine“, to je veća šansa da smo tisućama svjetlosnih milja udaljeni od merituma. Uvjerenost u vlastitu dobrotu čini nas bahatima, a iz bahatosti se lako rađaju bezobzirnost, površnost i zloća. Treba se čuvati onih koji retorikom straha, zavjere i “lažnih vijesti” žele sačuvati kršćanstvo. Takvi nisu ni svjesni da ga upravo oni uništavaju. Jer razumijevanje i življenje Božje riječi puno je ozbiljniji zadatak od citiranja Biblije na društvenim mrežama. Iako sam na početku ove kolumne mislio napisati da bi ove godine bilo najbolje odgoditi Uskrs, jer ga vjerojatno nismo ni zaslužili, na koncu sam shvatio koliko sam bio u krivu.

Unatoč tome što uskrsna evanđelja ne smijemo tretirati kao povijesna izvješća nego kao ispovijest vjere, dobro je pomnije ih analizirati. Iako je već nekoliko dana kružilo po kuloarima da je Isus živ i da se susreo s nekolicinom, širi krug njegovih nekadašnjih drugova i prijatelja je i dalje bio skeptičan i prestrašen. Ne znam koliko smo precizno upoznati s tekstovima koja svjedoče o Isusovom uskrsnuću, ali tko čita, lako će primijetiti da se Uskrs događa tamo negdje na margini. Daleko od lažnog trijumfalizma, pompoznosti i dosadnih političkih kampanja. Daleko od mainstreama. Iza evanđeoske priče o uskrsnuću kriju se hrabre žene koje su, za razliku od većine Isusove muške družine, jedine smogle hrabrosti ostati do kraja uz osramoćenog i odbačenog junaka od kojega su se svi ogradili i pobjegli. Iako danas žene u crkvenim institucijama imaju marginalnu ulogu, one su prve došle pred grob onoga kojeg su svi prekrižili te kasnije ostalima prenijele Radosnu vijest. Unatoč tome što je uskrsnuće temelj kršćanske vjere, ne mora se vjerovati da bi se iz Isusove priče naučila lekcija za vlastiti život. Smisao uskrsnuća nije spočitavati ateistima kako su na krivom putu nego ohrabriti sve one koji se možda muče s aktualnim društveno-političkim i zdravstvenim izazovima da ne prokližu u kobni fatalizam i paniku. Biblijski autori opisuju sve ono što nije tako lako prihvatiti. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto mnogi nerijetko pored živih ljudi znaju tražiti i veličati prazne grobove. Onaj tko je shvatio ovu igru, otkriva Boga u svemu i redovito ga pronalazi na najneočekivanijim mjestima.

Ožiljci kao svjedočanstvo

Prema Apostolskom vjerovanju, Isus je “raspet, umro i pokopan; sišao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih“. Uvijek sam se pitao zašto su bila potrebna tri dana za ovaj epohalni događaj i odakle sad odjednom pakao. Dok s jedne strane ona duboka kriza – neovisno o tome je li fizička ili emocionalna (pa čak i institucionalna) – nerijetko zna ostaviti dojam suočavanja s pravim paklom, s druge se strane, zahvaljujući uskrsnoj priči i Vjerovanju, svaki put iznova podsjećamo da se Isusovo uskrsnuće nije dogodilo na pritisak gumba nego da je to bio nešto duži proces srećom uspješne preobrazbe. Jer za uskrsnuće je doista potrebno vrijeme. Da bi se dočekalo uskrsnuće, potrebno je prvo izdržati onu vlastitu tamu i sve one unutarnje pa čak i vanjske borbe s „demonima“. Onaj tko je iskusio tu tamu najbolje zna koliko je to gadan i mučan osjećaj. Oko tebe sva moguća svjetla, a u tebi mrkli mrak. I u toj tami nažalost ne pomažu ni silne krunice ni nabrajanja tuđih molitava nego se moraš pošteno pohrvati s likom koji te poznaje u dušu i pred kim ne možeš sakriti svoje slabe točke. Tek nakon toga možemo uočiti prvu zraku svjetlosti koja ukazuje na početak jedne nove nade. Dobro je imati na umu da ovaj proces nije završen „izlaskom iz groba“. Tada su još uvijek vidljivi znakovi borbe i patnje. No s vremenom sve te rane gube svoju bol i pretvaraju se u ožiljke. Može ih se čak dotaknuti bez straha kao svjedočanstvo jedne borbe pa čak i kao poziv drugima govoriti o vlastitoj borbi. U društvu, koje nažalost forsira privid (plastične) savršenosti, trebali bismo naše ožiljke nositi poput najskupljeg nakita. Jer, ima li išta ljudskije, ljepše i snažnije od vidljivog znaka da je nešto loše i bolno konačno iza tebe?

Veliki petak i Uskrs nam zorno pokazuju da upravo u vlastitoj ranjivosti leži moć vlastite preobrazbe. To je ona fundamentalna otvorenost svemu onome što nam se može dogoditi. Fundamentalna otvorenost je preduvjet da svi mi i pojedinačno i kao Crkva budemo otvoreni svemu onome što nas čeka izvan naših zidina, ali i Duhu koji mijenja sve.  Jaki smo kao Crkva samo onda kada se i kao institucija i kao organizacija ne zatvaramo pred onima koji bi možda i htjeli razgovarati s nama, a mi ih odbijamo.

Jer Uskrs se događa upravo tamo gdje smrt, strahovi, mržnje, gadosti i podijeljenosti ne mogu ugušiti onu treptavu nadu o kojoj egzistencijalno ovise svi naši apsurdi, očaji, beznađa i neizvjesnosti. I upravo zato nam Uskrs ili uskrsnuće života nikad nije bilo potrebnije.

Večernji list (8. 4. 2023.)