Utjelovljenje danas: Što nas strani radnici u Hrvatskoj mogu naučiti o Božiću?

Slike ostaju u sjećanju, ne brojke ni statistike.

Slike lica, određene, neupitne, uklesane u naše pamćenje, jer su one priče o ljudima, ne apstrakcije. Takve slike preobražavaju srca. Što je, dakle, čovječnost ako ne sposobnost prepoznati se u licu drugoga, u njegovoj slabosti i želji za dostojanstvom? No, pitanje ostaje: koliko čovječnosti sebi možemo, ili želimo, „priuštiti“? Na pragu 2024., neće li biti blasfemično govoriti o Božjem utjelovljenju od prije više od dvije tisuće godina, a da se ne osvrnemo na rastuću agresiju prema stranim radnicima u Hrvatskoj? Agresiju koja se generalno sve više prelijeva iz verbalnog otrova na društvenim mrežama i saborskim klupama u stvarni svijet.

Slušat ćemo ovih dana (nad)biskupske propovijedi na svečanim božićnim liturgijama. Ali hoće li i ove godine odzvanjati kvazi-teološki žargon, isprazne božićne poruke lišene bilo kakvog odjeka u stvarnom svijetu? Jer, prisjetimo se, utjelovljenje Boga nije apstrakcija. Ono je povijesna stvarnost. Dogodilo se u Palestini, na rubu Rimskog Carstva, u vremenu političkih napetosti i marginalizacije. Isus je bio Židov – činjenica koju su mnogi, pa i teolozi, spremno zanemarivali u periodu 1933.-1945., arijanizirajući ga u skladu s ideologijom. Ako je Božić poziv na sjećanje, nije li onda nužno sjetiti se stvarne povijesti kako bismo razumjeli sadašnjost?

Utjelovljenje nije samo teološka dogma, već zahtjev za djelovanjem. Ako Božić simbolizira prihvaćanje ranjivosti i solidarnost s marginaliziranima, kako onda možemo opravdati ravnodušnost prema onima koji danas dijele sličnu sudbinu? Migranti, izbjeglice, strani radnici u Hrvatskoj – nisu li oni današnja verzija lica s pričom? Božić bez „rizika ranjivosti“ postaje samo puki ritual.

Slike nas neprestano podsjećaju. Tko se još sjeća Aylana Kurdija, sirijskog dječaka čije je tijelo valovlje izbacilo na obalu Bodruma? Njegova je smrt pokrenula lavinu zgražanja, ali samo na trenutak. Kao i papin posjet Lezbosu 2016. godine, kada je u Rim poveo tri izbjegličke obitelji. Papa je tada rekao: „Migranti nisu brojke, već osobe, lica s imenima i pričama.“ Te riječi odjekuju kao moralni izazov Europi, koja se ponosi svojim ljudskim pravima. No zašto slične riječi ne mogu glasno odjeknuti i u Hrvatskoj, zemlji koja se ponosi time što većina stanovništva pripada religijskoj zajednici predvođenoj istim tim papom?

Živimo u vremenu koje voli prikazivati sebe kao prosvijetljeno, otvoreno i humano. No, zar nije ta samopercepcija često tek maska iza koje se krije ravnodušnost? Europa, koja se diči svojom poviješću ljudskih prava, sada se bori s moralnim izazovima koji testiraju njeno pravo na tu titulu. Ako su ljudska prava u konačnici prava na pripadnost zajednici, kako onda opravdati stvaranje rubova društva, gdje migranti i izbjeglice ostaju bez imena, lica i priča? Ova pitanja nisu samo pitanja politike ili zakona – to su pitanja našeg identiteta.

Božićne propovijedi ne smiju biti tek romantični osvrt na bezazlene jaslice. Ako je Isus doista rođen na marginama društva, pod uvjetima koje bismo danas smatrali nepodnošljivima, kako onda opravdati našu nezainteresiranost za one koji dijele takve uvjete danas? Migranti na Sredozemlju, radnici u kampovima, Nepalci kao dostavljači brze hrane u Hrvatskoj – nisu li to jaslice današnjice?

Ključno je razumjeti da utjelovljenje nije retorika niti površna pobožna fraza. Božićno evanđelje – ako ga doista čitamo – proturječi svakoj vrsti religije kao „wellness proizvoda“. Ono iritira „salonske kršćane“ koji ne mogu ostati hladni pred sudbinom Nepalaca u Hrvatskoj. Jesu li naivni oni koji pozivaju na čovječnost i suosjećanje? Možda jesu. Ali kao što Paul M. Zulehner kaže, „kultura dobrodošlice“ nije ništa drugo nego politički oblikovana ljubav prema bližnjemu.

Rupert Neudeck nas podsjeća: „Samo slike patnje i priče o patnji nisu dovoljne.“ Njegova knjiga U svima nama leži izbjeglica ostaje važna, kao i riječi Rafika Schamija: „Ako u božićnim jaslicama nedostaju Židovi, Arapi, stranci i izbjeglice, onda ostaju samo vol i magarac.“ Danas su ti stranci Nepalci. Istina, nisu kršćani, ali ni Isus također nije bio „kršćanin“.

Što nam, dakle, može reći Dijete u jaslicama? Ne osvrće se na etikete, već promatra lica, pamti imena i sluša priče. Ta lica, ta priča – ona su središte Božića. I u njima, ako se usudimo pogledati, prepoznajemo sami sebe. No, ne prepoznajemo samo sebe. Prepoznajemo i našu kolektivnu povijest, pogreške koje su nas oblikovale i izbore koji nas definiraju. Svaka kultura dobrodošlice mora biti više od sentimentalnog ideala. Ona mora biti stvarnost koja nadilazi granice jezika, religije i nacionalnosti. To je projekt koji zahtijeva hrabrost, moralnu imaginaciju i spremnost na rizik – jer čovječnost, ako je prava, uvijek dolazi s rizikom.