Veliki petak: „Svršeno je.“

Veliki petak dan je tišine, tuge i sabranosti. Dan kada Crkva uranja u otajstvo Kristove muke, raspeća i smrti. Jedini dan u godini bez mise. Dan koji ne traži objašnjenja. Traži prisutnost.

Smrt u 15 sati

Isus je raspet i umire. To je srž Velikog petka. U njegovoj smrti, kaže kršćanska vjera, pati i sam Bog – ne izdaleka, nego iznutra. Bog postaje onaj koji dijeli našu bol. Evanđeoski izvještaji vode nas kroz Posljednju večeru, Judinu izdaju, Isusovo uhićenje, Pilatovu presudu, Golgotu. Sve se odvija u manje od 24 sata. U 15 sati, pred okupljenima, Isus izgovara: „Svršeno je!“ Naginje glavu i umire. Njegovo tijelo predaju Josipu iz Arimateje, koji ga pomazuje, omata u platno i polaže u novi grob u vrtu. Od toga trenutka sve postaje tiše. Počinje dan bez riječi.

Križni put: molitva u hodu

Ujutro na Veliki petak, mnogi vjernici prolaze križni put – molitvu u hodu, u 14 postaja. Od osude na smrt do groba. Hodanje postaje molitva, a svaka postaja odraz je neke ljudske boli. Križni putevi postavljeni su u crkvama, oko crkava, po Kalvarijama, planinskim putovima, obalama. Neki u tišini, neki uz pjesmu, neki u zajednici, a neki sami – ljudi ustrajno prolaze taj put. Neke postaje ne nalazimo u evanđeljima, ali svaka govori o čovjeku koji pada, ustaje, gubi, susreće i trpi. U Rimu se, uz lateransku baziliku, nalazi i Sveto stubište – koje je, prema predaji, Isus hodao pred Pilatom. Danas ga vjernici još uvijek penju na koljenima. Klečeći stubama – polako, pokorno, ponizno – mole u znak zahvalnosti, pokore i povjerenja.

Jedina liturgija bez mise

U 15 sati Crkva se okuplja u šutnji. Nema orgulja. Nema pozdrava. Svećenici i ministranti prostiru se licem prema tlu. Zajednica kleči. Bogoslužje Velikog petka počinje bez riječi – i u tišini se nastavlja. To je jedini dan u godini bez euharistije. Umjesto toga, pred vjernicima se otvara Pismo – Božja riječ o Bogu koji umire. Naviješta se Muka po Ivanu. Nakon nje slijede Velike prošnje – sveobuhvatna molitva za sve: za Crkvu, za sve kršćane, za nevjernike, za one koji trpe, za cijeli svijet. Nakon svakog zaziva narod kleči, zatim ustaje. „Prignimo koljena… Ustanimo.“ Potom dolazi klanjanje križu. Križ prekriven ljubičastim platnom postupno se otkriva. Svećenik tri puta zaziva: „Gle drvo križa, na kojem je visio Spas svijeta.“ Vjernici odgovaraju: „Dođite, poklonimo se.“ Ljube ga, dotiču, šute pred njim. Jer to nije samo drvo – nego mjesto gdje je Ljubav išla do kraja.

Tišina koja nije prazna

Nakon klanjanja, dijeli se sveta pričest – posvećene hostije od Velikog četvrtka. Liturgija završava blagoslovom, ali bez znaka križa. Sve ostaje otvoreno. Jer Veliki petak nije kraj – on je sredina puta koji vodi prema Uskrsu. Križ ostaje izložen u crkvi. Vjernici se zadržavaju u tišini. Bez žurbe. Bez riječi. U šutnji koja ne boli – nego nosi.

Post, jednostavnost, odricanje

Veliki petak je jedan od dva obvezatna dana posta i nemrsa – uz Čistu srijedu. To znači: jedan konkretan obrok, dva manja, bez mesa. Ali više od jela, važna je tišina srca. Mnogi toga dana ne uključuju televiziju, ne slušaju glazbu, ne traže zabavu. Jednostavna jela – krumpir i špinat, haringa, riba, jaja – znak su nutarnje jednostavnosti. Ne kao kazna, nego kao prostor za drugo: za tišinu, sabranost, prisutnost.

Zašto je dan „velik“?

Riječ „veliki“ ne odnosi se na patnju, nego na ono što ta patnja otkriva. Riječ dolazi od staronjemačkog „kara“ – što znači tuga, naricanje. No u srcu te tuge događa se nešto veće: ljubav koja ne odustaje. Veliki petak je dan tišine, ali nije dan odsutnosti. To je dan prisutnosti u boli. Dan kad Bog šuti – ali ostaje. Možda je upravo ta šutnja najveća riječ koju Bog može izgovoriti.