Vječni mir ispod grada

O grobovima prvih kršćana danas znamo vrlo malo.

Izgleda da su odbijali praksu kremiranja pokojnika, koja je bila uobičajena u antičkom svijetu, što sugeriraju neki ranokršćanski zapisi. Na primjer, antički pisac Tertulijan u svom djelu “O duši” odlučno odbacuje kremiranje za pobožne ljude, tvrdeći da “čovjek ne zaslužuje biti žrtvovan na način kao zločinac.” Smatralo se poželjnim, možda kako bi se stvorili idealni uvjeti za uskrsnuće, biti pokopan poput raspetog Isusa u grobu. Za razliku od ranijih židovskih zajednica koje su koristile ossuarije (posebne posude za čuvanje kostiju), u kršćanskom kontekstu nisu poznati takvi slučajevi. U antičkom svijetu postojali su brojni pogrebni savezi koji su svojim članovima nudili povoljne uvjete za sahranu u zajedničkim grobnicama.

Specifične crkvene smjernice o pogrebima nastale su, čini se, tek kasnije.

Pogrebni obredi i običaji u početku nisu bili organizirani od strane kršćanske zajednice, već od obitelji. Stoga nije isključeno da su u najranijem razdoblju, slično kao i danas, kršteni pokapani prema običajima svojih poganskih rođaka. Tek od drugog kršćanskog stoljeća poznate su autentične kršćanske grobnice s natpisima i slikama, uključujući rimske katakombe. Riječ je o podzemnim grobnicama koje su postojale dugo prije pojave kršćanstva u Rimu. Koristile su se često jer su nadzemni pogrebi bili preskupi za mnoge stanovnike glavnog grada. Tako su s vremenom nastajali podzemni gradovi mrtvih duž glavnih izlaznih cesta Rima, gdje su pripadnici različitih kultova i religija nalazili svoje posljednje počivalište.

U nekom trenutku kršćani su počeli uspostavljati vlastita groblja, barem odvojene dijelove unutar postojećih groblja. U Rimu su najprije nastale ranokršćanske hipogeje, manje podzemne grobnice iz kojih su se kasnije razvile veće strukture. Uzor za to bile su, između ostalog, starije židovske katakombe u gradu. U vlastitim nekropolama kršćani su mogli pokapati svoje mrtve i sjećati ih se bez “ometanja” poganskim obredima i simbolima.

Suprotno dojmu koji su ostavile brojne holivudske produkcije, te grobnice nikada nisu bile stambeni prostori vjernika.

Pitanje je jesu li grobnice kasnije mogle pružiti zaštitu od progona. Zanimljiv je ranokršćanski slikovni program. On pokušava izraziti kršćansku uskrsnu vjeru, koristeći i motive iz Starog zavjeta, primjerice poznatu priču o Joninom izbavljenju. Također, riba se često pojavljuje kao ranokršćanski vjerski simbol. Grčka slova tvore akrostih koji sadrži vjerovanje u Isusa Krista, Boga, Sina i Spasitelja.

Robert Vorholt, profesor je Novog zavjeta na Sveučilištu u Luzernu (Švicarska).