Vjenčanja u crkvi: Balans između tradicije i modernih očekivanja

Pozornost jednog dijela javnosti privukao je mladi župnik Luka Ćosić iz Trnjana kod Slavonskog Broda nakon što je javno objavio tzv. pravilnik crkvenog vjenčanja.

Kako je na službenoj stranici župe sam napisao, „ponukan različitim nepravilnostima i nerazumijevanjima u slavlju sakramenata ženidbe“, izdao je pravilnik koji služi kako bi se izbjegli potencijalni nesporazumi, sukobi i slične situacije. Pravilnik zabranjuje, primjerice, bacanje konfeta, riže i cvijeća, korištenje baklji te ostavljanje smeća oko crkve. Vjenčanja treba najaviti najmanje 45 dana unaprijed, a obavljaju se prema crkvenim propisima, uz dogovor sa svećenikom o glazbi i uređenju crkve. Ćosić također ističe važnost primjerenog ponašanja i odijevanja u crkvi, zabranu alkoholiziranih uzvanika te potrebu za poštovanjem sakramentalne prirode vjenčanja. U pravilniku se navodi da će zaručnici prilikom prijave vjenčanja u uredu ostaviti 100 eura kao depozit u slučaju da se nakon vjenčanja prostor oko crkve ostavi u neredu. Ukoliko mladenci ispoštuju sve uvjete, depozit će im biti vraćen. Na kraju, župnik napominje da se vjenčanja obavljaju prema pravilima njegove župe, a onima kojima ta pravila ne odgovaraju, preporučuje da potraže drugu župu.

Ostaje mi misterij što je u objavi mladog župnika za određeni dio domaće javnosti zapravo sporno. Njegovu objavu, doduše, ne bih nazvao pravilnikom, nego svojevrsnim popisom zadataka ili stavki koje zaručnici trebaju provjeriti ili obaviti prije samog vjenčanja u crkvi. Ako malo obratimo pozornost na internetske tražilice, pronaći ćemo da su vezano za crkvena vjenčanja najčešći upiti o tome što, kada, gdje i kako pripremiti ili napraviti. Ljudima, dakle, mnogo toga očito nije jasno. No, iz tzv. pravilnika mogu se iščitati praktične napomene koje zanimaju više-manje sve one koji se odluče ili pak namjeravaju vjenčati u crkvi.

Ovdje također nema razloga biti pretjerano strog prema mladom slavonskom svećeniku jer on nije napisao ništa što je u suprotnosti s aktualnim crkvenim odredbama. Njegova jasnoća i izravnost čak su za svaku pohvalu.

Međutim, ne smijemo zaboraviti na tzv. pastoralnu razboritost. Kao da se zaboravlja da je solidan postotak domaćih katolika doduše kristijaniziran, ali ne i evangeliziran. Jednom dijelu onih koji se vjerojatno iz tradicijskih razloga dolaze vjenčati u crkvu, naši „pravilnici“ jednostavno ništa ne znače. Njima je sve to više-manje nepoznato. Ne iznenađuje stoga činjenica da se u crkvama za vrijeme svog „velikog dana“ nerijetko znaju ponašati kao da su već došli u svadbenu salu. U takvim situacijama imamo mogućnost nastupiti strogo te pritom i sebi i mladencima stvoriti jedno neugodno iskustvo zbog kojeg bi se mogli udaljiti od Crkve. Druga opcija je nastupiti mudrije i taktičnije te im na ugodan i pristojan način objasniti smisao propisanih normi i bontona ponašanja u crkvi.

Je li stroga primjena pravila doista najbolji put do srca vjernika, ili je možda vrijeme razmisliti o nešto fleksibilnijem pristupu?

Večernji list (25.08.2024)