Vratimo se Nicejsko-carigradskom vjerovanju kao temelju vjere

Malo je reći da su komplicirana vremena.

Ratovi, krize, inflacija, iracionalnost, samo su neki lajtmotivi naših dana. Slavna prošlost možda i ne postoji, ali zasigurno postoje vremena koja su mirna i ona koja su nemirna, a svakako je bolje živjeti u miru. Ako ste kršćanin i ne znate što je Nicejsko-carigradsko vjerovanje, onda niste baš pretjerani kršćanin. Temeljno vjerovanje svakako je “Isus je Gospodin”.

Kada je 325. godine caru Konstantinu dosadilo kršćansko nejedinstvo, sazvao je sve kršćanske biskupe u Niceju, u Maloj Aziji (današnja Turska), neka mu konačno sastave nešto konkretno u što kršćani vjeruju. Prisutni biskupi (ruku na srce, manjina od svih u Carstvu) sastavili su Nicejsko vjerovanje, koje je na Drugom carigradskom koncilu/saboru 553. nadopunjeno i postalo Nicejsko-carigradsko vjerovanje.

U 11. stoljeću, prije burne rastave između katolika i pravoslavnih, u vjerovanje, na tragu Aurelija Augustina, Zapad je stavio dodatak “i od Sina” u dio o Duhu Svetom: “Vjerujem u… i u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima.” Danas pravoslavci smatraju ovaj potez najgorom uvredom. Doduše, to je jedna od tisuću stvari na tome popisu. Pravoslavlje puno toga ne prašta Zapadu.

“U obliku velike Nicejsko-carigradske vjeroispovijesti ušlo je u rimsku liturgiju mise tek na prijelomu tisućljeća; početno je bilo krsna ispovijest Istoka, dok se na Zapadu kod krštenja govorilo kraće Apostolsko vjerovanje. Tako je vjerovanje (Vjerujem) kod euharistijskog slavlja i spomen na krštenje i poziv na obnovu krštenja. Prema prevedenim misalima (hrvatskom i njemačkom) smije se u misnom slavlju uzeti i Apostolsko vjerovanje.” (Adam, 1985./1993.). Oba vjerovanja sastavni su dijelovi luteranske Concordie iz 1580., jednoga od glavnih doktrinarnih dokumenata reformacije. Dakle, vjerovanje (Credo) je sastavni dio liturgije, zato ga je barem jednom u životu čuo svaki katolik, pravoslavac ili tradicionalni protestant.

Joseph Ratzinger/Benedikt XVI. pak ističe: “Credo Crkve je zaštita od osobne samovolje svećenika ili predstojnika” (1970./2002.). Kardinal Congar pak primjećuje: “Uvjeren sam da postoji kriza vjere, ali valja dobro precizirati stvari. Nekada ljudi i nisu sebi postavljali pitanja. Oni su prihvaćali Credo u cjelini. Koji su mu sadržaj davali? Teško je to reći. Jesu li doista vjerovali i što su vjerovali? Ja to ne znam. Ljudi su se više zadovoljavali pripadnošću Crkvi, pripadnošću koju su načelno prihvaćali, i to je bilo dosta. Danas se više ne možemo zadovoljiti tim tipom pripadanja. Želimo znati. Nedavne statistike kažu da od 22 % praktikanata 40 % nije sigurno u božanstvo Kristovo ili sumnja u život nakon smrti. Ja dakle mislim da postoji kriza vjere, ali, budući da nemam precizne usporedbe s prošlošću, teško je prosuditi težinu te krize.” (1975./1979.).

Kako to vješto napominje pokojni papa Benedikt XVI., vjerovanje ograničava samovolju. I papa i Yves Congar bili su svjesni krize koja je pred pedeset godina pogađala kršćanstvo na Zapadu, kriza koja i danas traje. Ljudi žele znati stvari, a ništa ne bi bio istinski vjeronauk kao tumačenje Nicejsko-carigradskog vjerovanja, korak po korak, tvrdnju po tvrdnju. Počevši s Ocem, pa na Isusa, do Svetoga Duha, i na kraju dolazimo do Crkve i oproštenja grijeha. Također nakon toga možemo tumačiti i Apostolsko vjerovanje. Nikakve privatne objave, nikakva nazovi čuda ne mogu stajati pred temeljnim istinama kršćanstva.

Na kraju, čini mi se da je to sve što imam reći na početku ovoga došašća. Najbolje je da ponovimo ovdje riječi dva vjerovanja koje Zapad voli:

Nicejsko-carigradsko vjerovanje

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom pismu. I uzašao na nebo: sjedi s desne Ocu. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu katoličku i apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.

Apostolsko vjerovanje

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Kada počnemo više razmišljati o vlastitoj vjeri, možemo krenuti u nadgradnju navedene vjere na jednu višu razinu. Razmišljanje o svojoj duhovnoj baštini samo može pomoći, nikako odmoći. Vjera je ozbiljna stvar.