Walter Brueggemann: Kako čitati Bibliju o homoseksualnosti?

Razlog zbog kojega Biblija naizgled govori “jednim glasom” o stvarima koji se tiču LGBTQ osoba sastoji se u tome što glasni tumači najčešće citiraju samo jedan skup tekstova, namjerno zanemarujući tekstove koji zauzimaju suprotno stajalište. No, naše ozbiljno čitanje ne dozvoljava takvo zanemarivanje, tako da pred sobom moramo imati sve te tekstove.

Što Pismo govori?

Lako je na prvi pogled vidjeti zbog čega LGBTQ osobe, kao i oni koji su solidarni s njima, podozrivo gledaju prema Bibliji. Naime, dva najcitiranija teksta o toj temi su sljedeća i dolaze iz drevnih pravila o čistoći staroga Izraela:

„Ne lijegaj s muškarcem kao što se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ (Lev 18,22)
„Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.“ (Lev 20,13)

Eto tekstova. Ne možete ih zaobići; u njima nema dvosmislenosti. Čak štoviše, na njih se veže drugi redak koji se pojavljuje u popisu isključivanja iz svetoga Božjeg naroda.

„Neka se u Jahvinu zajednicu ne prima onaj komu je stučena mošnjica ili odrezano udo.“ (Pnz 23,2)

Ovaj se tekst izgleda tiče onih koji su svojom voljom postali eunusi kako bi služili na stranim dvorovima. Ti tekstovi dobro će poslužiti onima koji žele jednostavne i čiste odgovore. Nadalje, izgleda da oni odjekuju slavnim ulomkom apostola Pavla:

„Zamijeniše slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i pticâ, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih je Bog po pohotama srdaca njihovih predao nečistoći te sami obeščašćuju svoja tijela, oni što su Istinu – Boga zamijenili lažju, častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.
Stoga ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja (Rim 1,23-27).

Pavlova namjera nije posve jasna, no on želi imenovati najveće uvrede pogana pred Bogom stvoriteljem, a neuredne seksualne odnose spominje kao najveće. Ova optužba nije toliko jasna kao ona iz tradicije Levitskoga zakona, no služi kao odjek tih tekstova. Nemoguće je izbjeći ove tekstove.

Uzimajući u obzir najčešće citirane tekstove (koje možemo označiti kao tekstove strogosti), postavlja se pitanje kako možemo razumjeti Bibliju u kulturalnim uvjetima koji su umnogome drugačiji od onih koji se nalaze u ovim starim predajama?

Pa, možemo započeti sa sviješću da o nijednoj temi Biblija ne govori jednim glasom. Budući da je nadahnuta od Boga, sve vrste osoba imaju svoj glas u složenoj strukturi Pisma, a mi moramo slušati sve te glasove, i to najbolje što možemo.

U pitanju o rodnoj jednakosti i uključivosti, uzmite u obzir sljedeće tekstove i postavite ih uz ove najčešće citirane tekstove. Te tekstove možemo označiti kao tekstove dobrodošlice. Dakle, Biblija dozvoljava različitim glasovima da govore ono što, čini se, proturječi gore citiranim tekstovima. Proročka poezija Izaije 56,3-8 smatra se izravnim odbacivanjem zabrane u Ponovljenom zakonu 23,1:

Neka sin tuđinčev koji je prionuo uz Jahvu ne govori: »Jamačno će me Jahve odvojiti od svojega naroda.« Neka uškopljenik ne govori: »Ja sam, evo, tek suho drvo.« Jer ovako govori Jahve: »S uškopljenicima koji obdržavaju subotu, koji izabiru što je meni drago i ostanu postojani u savezu mome – podići ću u kući svojoj i među svojim zidovima spomenik i ime, bolje nego sinovima i kćerima, dat ću im vječno ime koje neće biti iskorijenjeno. A sinove tuđinske koji pristadoše uz Jahvu da mu služe i da ljube ime Jahvino i da mu budu službenici, koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mome, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.« Riječ je Gospoda Jahve koji sabire raspršene Izraelce: »Sabrat ću ih još povrh onih koji su već sabrani.«“ (Iz 56,3-8).

Ovaj tekst izriče snažnu dobrodošlicu onima koji su bili isključeni, te se svi okupljaju u velikodušnom Božjem skupu. Hram je „za sve narode“, a ne samo za one koji se drže pravila čistoće.

Uz ovaj tekst, možemo uzeti u obzir i druge tekstove koji naginju prema uključenju svih osoba bez postavljanja pitanja o uvjetima. Isus izriče dobrodošlicu svima onima koji su opterećeni i izmoreni:

„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“ (Mt 11,28-30).

Nema uvjeta, nema isključenja. Isus je na strani onih koji su „izmoreni“. Oni su možda „izmoreni“ jer pripadaju nižoj klasi ljudi koji naporno fizički rade ili su „izmoreni“ zbog teških zahtjeva Tore, a te zahtjeve nameću oni koji od Tore čine tekst ispunjen osuđivanjem i isključivanjem.

Budući da Isus spominje svoj „jaram“, on suprotstavlja svoje jednostavne zahtjeve teškim zahtjevima koje učitelji strogoće nameću zajednici. Isus ne raspravlja s Torom, već s onime što je nastalo od tumačenja Tore – u njegovom vremenu to je tumačenje bilo vrlo zahtjevno i ograničavajuće. Teret nasljedovanja Isusa lagan je i suprotstavljen strožim učenjima nekih njegovih suvremenika. U njegovo su vrijeme oni Toru učinili iscrpljujućom, specijalizirajući se u trivijalnostima, a istovremeno su zanemarili naglasak na pravednosti, milosti i vjernosti (usp. Mt 23,23).

Tekst kod Pavla (za razliku od Rimljanima 1), odražava kršteničku formulu u kojoj su svi dobrodošli, bez razlike.

„Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!“ (Gal 3,28).

Nema etničkih razlika, nema klasnih razlika, nema rodnih razlika. Ništa od toga nije važno „u Kristu“, tj. u crkvi. Svi smo jedno i svi možemo postati jedno. Pavao je postao nestrpljiv prema svojim prijateljima u crkvama u Galaciji. Oni su pokušali urediti crkve prema strogim pravilima isključujuće Tore. Kao odgovor na to, on izriče doborodošlicu koja nadilazi sve razlike koje su oni željeli utvrditi.

Konačno, među tekstovima koje ću citirati je i ona nevjerojatna pripovijest u Djelima apostolskim 10. Apostol Petar požalio se na blagovanje hrane koja je, prema pravilima čistoće, nečista; stoga on poziva na strogost svećeničkih pravila na vrlo sličan način kao i Levitski zakonik. No, njegova žalba je naišla na suprotstavljeni „glas“, kojega je shvatio kao glas Gospodina. Taj glas dolazi Petru tri puta usred njegove snažne žalbe:

„Što Bog očisti, ti ne zovi okaljanim!“ (Djela 10,15)

Taj glas se suprotstavlja starim pravilima čistoće! Zbog ovoga Petar je mogao pristupiti novim okupljanjima u crkvi. On izjavljuje:

„Vi znate kako je Židovu zabranjeno družiti se sa strancem ili k njemu ulaziti, ali meni Bog pokaza da nikoga ne zovem okaljanim ili nečistim. (Djela 10,28)

I iz ovoga Petar zaključuje:

„Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“ (r. 34).

Ovo je čudesan trenutak u Petrovu životu i životu crkve jer postaje jasno da je društveno uređenje kojim vlada Krist iznad granica strogoće i starog ekskluzivizma.

Tekstove koje sam citirao uzimam kao dobar primjer vrlo različitih glasova koji odjekuju Pismom. Nemoguće je uskladiti zapovijedi isključenja u Levitskom zakonu 18,22, 20,13 i Ponovljenom zakonu 23,1 sa stavom dobrodošlice Izaije 56, Mateja 11,28-30, Galaćanima 3,28 i Djela apostolskih 10.

Možemo citirati i druge tekstove, no ovi su tipični i reprezentativni. Kao što se i inače događa s Pismom, imamo tekstove koji su u dubokoj napetosti, ako ne i međusobnom proturječju. Rad na odgovornom čitanju Biblije predstavlja proces procjene tih tekstova koji se međusobno ne podudaraju.

Razlog zbog kojega Biblija naizgled govori „jednim glasom“ o stvarima koji se tiču LGBTQ osoba sastoji se u tome što glasni tumači najčešće citiraju samo jedan skup tekstova, namjerno zanemarujući tekstove koji zauzimaju suprotno stajalište. No, naše ozbiljno čitanje ne dozvoljava takvo zanemarivanje, tako da pred sobom moramo imati sve te tekstove.

Proces procjene biblijskih tekstova koji se međusobno ne podudaraju sastoji se u radu na tumačenju. Nazvao sam taj rad „emancipatornim radom“ i nadam se da ću pokazati zbog čega to činim. Svako čitanje Biblije – bez iznimke – čin je tumačenja. Nema „nevinih“ ili „objektivnih“ čitanja, bez obzira koliko se mogu činiti sigurnima ili apsolutnima.

Svatko je uključen u tumačenje tako da moramo svratiti pozornost na to kako tumačimo. U onome što slijedi, imenovat ću pet stvari koje sam naučio glede tumačenja, pouka za koje se nadam da će biti korisne dok odgovorno čitamo Bibliju usred krize rodnog identiteta u našoj kulturi.

1. Svo tumačenje filtrira tekst kroz život onoga koji tumači

Svo tumačenje filtrira tekst kroz životno iskustvo tumača. To je neizbježno. Naravno, posljedica toga je da uz malo napora možemo u Bibliji sve dokazati. Od neizmjerne je važnosti prepoznati taj proces filtriranja. Konkretnije, predlažem da imenujemo tri sloja osobnosti koji djeluju u nama prigodom tumačenja.

Kao prvo, čitamo tekst prema našim uloženim interesima. Ponekad smo svjesni svojih uloženih interesa, a ponekad nismo. Nije teško uvidjeti ovaj proces glede rodnih pitanja u Bibliji. Drugo, ispod naših uloženih interesa, čitamo Bibliju kroz leće naših strahova koji su ponekad vrlo snažni, a često i neprepoznati. Treće, na samome dnu, ispod naših uloženih interesa i naših strahova, čitamo Bibliju kroz naše boli koje ne skrivamo samo od drugih, nego i od sebe samih.

Određujuća sila naših uloženih interesa, naših strahova i boli, naše čitateljske leće čini pouzdanim. Pretvaramo se da ne trebamo tako čitati, no korisno je da smo toga, koliko god je to moguće, kritički svjesni. Očito je da je to vrlo važno za našu procjenu citiranih tekstova.

Nije teško zamisliti da određeni skup uloženih interesa, strahova i boli može dovesti do prihvaćanja tekstova strogoće koje sam citirao. Obratno, nije teško uvidjeti da LGBTQ osobe i njihovi saveznici imaju drugačiji skup filtera te se oslanjaju na tekstove dobrodošlice.

2. Kontekst neizbježno određuje tumačenje

Nema teksta bez konteksta i nema tumača bez konteksta koji ga stavlja u položaj da tekst čita na određeni način. Tako propisi o čistoći u Levitskom zakoniku odražavaju društveni kontekst u kojoj je zajednica pod velikim pritiskom da jasno razgraniči svoje članstvo, svrhu i granice.

Tekst iz Izaije 56 nalazi se u kontekstu velike borbe, nakon povratka iz izgnanstva, razgraničenja obilježja i kvalitete obnovljene zajednice Izraela. Ne može se čitati Izaija 56 bez uzimanja u obzir suparnika te pozicije u strožim tekstovima, kao npr. u Ezekielu. Također, tekstovi iz Djela i Galaćana tiču se crkve koja se susrela s radikalnim milosrđem Evanđelja, radikalnosti koja je ukorijenjena u židovstvu i imala je posljedice za bogato prihvaćanje židovskoga nasljeđa.

Svatko od nas, kao tumač, ima svoj konkretni kontekst. No, možemo i nešto općenito reći o zajedničkom kontekstu tumačenja. Očito je kako je zapadna kultura (i naše mjesto u njoj) u odlučujućoj točki jer ostavljamo neke stare, davno uspostavljene obrasce moći i značenja. Nije teško uvidjeti naš trenutak u primjeru koji je nagovijestio proročki pjesnik:

„Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ (Iz 43,18).

„Ono prošlo“ među nama dugo je već organizirano oko bijele muške moći sa svojim snažnim stavovima o heteroseksualnosti, a uz to imamo snažan naglasak na američkoj dominaciji. „Ono novo“ koje nastaje među nama je multietnička, multikulturalna, multirasna, multirodna kultura u kojoj su stare privilegije i pozicije moći pod velikom prijetnjom.

Možemo vidjeti na koji se način naše današnje političko-kulturalne borbe opiru onome što je novo te štite i održavaju ono staro ili, obratno, pozdravljaju novo uz spremno odbacivanje staroga.

Ukoliko ovaj izričaj iz Izaije ugrubo odgovara našim okolnostima u zapadnoj kulturi, onda možemo vidjeti da su tekstovi dobrodošlice primjerene našem „novom“, dok tekstovi strogosti funkcioniraju kao obrana staroga. Na mnoge konkretne načine naši kulturalni sukobi – kao i odluke koje moramo donijeti – odgovaraju velikome pitanju dolaska Božje novosti.

U Isusovoj retorici ovaj novi dolazak može među nama približiti „dolazak kraljevstva Božjega“, osim što dolazak kraljevstva nikada nije u potpunosti ovdje već je samo „među nama“ pa ne smijemo prenaglasiti dolazak novosti. Neizbježno je da svoj rad na tumačenju provodimo u kontekstu koji je, općenito govoreći, pod utjecajem te je oblikovan ovom borbom između onog starog i onog novog.

3. Tekstovi nam ne dolaze malo po malo

Tekstovi nam ne dolaze malo po malo, ad seratim, već uvijek u skupinama kroz putanje tumačenja. Stoga bi bilo ispravno reći da su naše crkvene „denominacije“ u važnome smislu putanje tumačenja. U takvoj putanji, važna je lokacija jer nam ona nameće ograničenja te zaziva hrabru imaginaciju u kontekstu putanje.

Uglavnom ne tumačimo u vakuumu. Umjesto toga, „okruženi smo oblakom svjedoka“ koji su s nama dok vršimo rad na tumačenju (Heb 12,1).

Na primjer, pripadam zajednici Ujedinjenih metodista te je vrlo lako vidjeti metodističke putanje tumačenja. Budući da je uglavnom ukorijenjena u Pavlovom svjedočanstvu o Božjoj milosti, specifična metodistička misao, posredovana po Pelagiju, a potom i Arminiju, priziva naglasak na „dobra djela“ crkvene zajednice prigodom odgovaranja na Božju dobrotu.

Ta je tradicija naravno predana i oblikovana mudrim i znalačkim rukama Johna Wesleya te možemo reći da ona danas odražava opće stajalište Svjetskoga vijeća crkava sa svojim snažnim naglaskom na društvenu pravednost. Rad tumačenja člana ove zajednice neizbježno je oblikovan ovom živom tradicijom.

Isto je i s drugim putanjama tumačenja koje su na razne načine udomaćene u drugim denominacijskim okruženjima. Smješteni smo u takvim putanjama tumačenja koje omogućuju i inovaciju i kontinuitet. Svaka putanja svojim članovima pruža vodstvo za tumačenje kako ne bismo predaleko otišli, no to je također i stvar procjene – često vrlo osporavane procjene.

4. Nalazimo se u „krizi drugoga“

Danas se nalazimo u krizi drugoga. Susrećemo se s ljudima koji su posve različiti od nas, a njihova prisutnost među nama je neizbježna. Ne možemo više živjeti u homogenim zajednicama s ljudima čija je kultura poput naše. Zasigurno postoje mnogi razlozi ove nove društvene zbilje: globalna trgovina, lakša mobilnost, elektronska komunikacija te masovne migracije, među ostalim.

Stoga moramo prihvatiti „drugoga“ koji uznemiruje naše redukcionističko upravljanje života prema istosti. Imamo vrlo jednostavan izbor da se drugim bavimo kao prijetnjom, neprijateljem, natjecateljem ili ga možemo prihvatiti kao bližnjeg. Stanje na terenu uvijek je složeno, no jednostavne međuljudske zbilje nisu toliko složene.

Iako je taj problem hitan i akutan, on nije nov. Biblija nam svjedoči o neprestanim dokazima važnosti prihvaćanja drugog. Tako je naseljavanje zemlje u Jošuinoj knjizi dovelo Izrael u susret s Kanaancima, a taj je sukob bio složen i ne bez nasilja (Suci 1).

Borba da se održi identitet i „čistoća“ svetoga Božjeg naroda uvijek je bila stvar rasprave i sporova. U Novome zavjetu, dugačak i težak proces prihvaćanja „pogana“ bila je jedna od glavnih preokupacija rane crkve, ali i presudno pitanje među apostolima. U Djelima apostolskim možemo vidjeti da je s vremenom rana crkva postala spremna dopustiti da nežidovi pristupe zajednici vjere.

Danas, neprestani dolazak mnogih „novih naroda“ predstavlja izazov. Nema sumnje da tekstovi strogoće i tekstovi dobrodošlice pružaju drugačije stavove za potvrdu ili nijekanje drugoga. I svakako oni koji „nisu poput nas“ su i LGBTQ osobe koje spremno krše stara pravila istosti i sklada. Takve osobe je lako obilježiti kao „druge“, no oni nisu ništa više ni ništa manje izazov nego svi „drugi“ među nama.

Dakle, crkva uvijek iznova odlučuje o drugome jer znamo da „drugi“ – LGBTQ osobe među nama – neće otići. Stoga ih trebamo prihvatiti. Putanja tekstova dobrodošlice je ta da se na njih treba gledati kao na bližnje koje treba pozdraviti u zajednici te ih treba pozvati da doprinesu zajedničkoj dobrobiti zajednice. Teško je, zapravo nemoguće zamisliti da se istina evanđelja sastoji u tome da „drugi“, poput LGBTQ osoba, nisu dobrodošli u zajednici.

U toj zajednici nema građana drugog reda. To smo morali naučiti s osobama crne boje kože i ženama. I sada je došlo vrijeme da se suočimo s istom zbiljom evanđelja glede LGBTQ osoba kao onih drugih koje prihvaćamo kao građane prvoga reda u zajednici vjere i pravednosti. Učimo da drugi nije neprihvatljiva opasnost i da se drugi ne treba odreći svoje „drugosti“ kako bi u potpunosti pripadao zajednici. Mi smo u zajednici vjere, kao i u Starom i Novom zavjetu, uvijek pozvani da reagiramo na drugog kao na bližnjeg koji pripada „nama“ te da „mi“ pripadamo i jesmo za „drugog“.

5. Evanđelje ne treba miješati s Biblijom

Evanđelje ne treba miješati ili poistovjetiti s Biblijom. Biblija sadrži razne oblike glasova od kojih su neki neprijateljski raspoloženi prema radosnoj vijesti Božje ljubavi, milosti i pravednosti. Stoga je „biblicizam“ opasna prijetnja vjeri crkve jer omogućuje da u naše mišljenje uđu tvrdnje koje su suprotne vijesti Evanđelja. Evanđelje, za razliku od Biblije, nedvosmisleno je glede Božje duboke ljubavi za sve ljude. I tamo gdje Biblija proturječi toj vijesti, kao kod tekstova strogosti, na te se tekstove treba gledati kao na one koji su „izvan dohvata“ pozornosti evanđelja.

Budući da:

naše tumačenje se filtrira kroz naše blisko iskustvo,
naš kontekst poziva na prihvaćanje Božje novosti,
naša putanja tumačenja stremi prema pravednosti i milosti,
naša vjera nas poziva da prihvatimo drugoga i
naša nada je u Bogu evanđelja i nigdje drugdje,
puno prihvaćanje i zagrljaj LGBTQ osoba slijedi kao jasan nalog evanđelja u našemu vremenu.  Suprotne tvrdnje proturječe istini Evanđelja u svim gore navedenim oblicima.

Ovih nekoliko pouka o procesu tumačenja pomažu nam da rastemo u vjeri:
upozoreni smo na subjektivnost sklonosti našega tumačenja;
pozvani smo da u našem kontekstu primimo i pozdravimo Božju novost;
možemo identificirati našu putanju tumačenja kao onu koja stremi prema pravednosti i milosti;
možemo priznati „drugoga“ kao bližnjega;
možemo vjerovati evanđelju u njegovu kritičkom stavu prema Bibliji.

Svi ti kutovi tumačenja, zajedno uzeti, nalažu sljedeće za LGBTQ osobe: Dobrodošli!

Dobrodošli u susjedstvo! Dobrodošli u darove zajednice! Dobrodošli u rad zajednice! Dobrodošli u neprestani emancipatorski rad tumačenja!

Walter Brueggemann jedan je od vodećih starozavjetnih stručnjaka i autor je gotovo 150 knjiga. Od 1986. do 2003, bio je William Marcellus McPheeters profesor Staroga zavjeta na Teološkom fakultetu Columbia.

Izvor: outreach.faith;
Prijevod: Zoran Grozdanov