Zašto činjenice neće spasiti svijet?

U jednom intervjuu s fizičarem Antonom Zeilingerom, dobitnikom Nobelove nagrade 2022. za istraživanja u kvantnoj fizici, novinarka odmah na početku postavlja pitanje kako je moguće da je jedan znanstvenik tolikog formata ujedno i praktični katolik?

Pitam se zar je još uvijek „na vlasti“ ta vrsta dihotomije u glavama ljudi? Zeilinger je mirno i bez potrebe opravdavanja odgovorio da je to u njemu sasvim pomireno i da u njemu ne postoji sukob neke vjere i razuma, nego nadopunjavanje uz poštivanje granica. Toliko. Valjda je postalo malo jasnije što znači činjenicama dati njihovo mjesto u životu – mjesto koje nije apsolutno.

Jer ni činjenice, ni znanost koja se na njih svela, reducirajući i samu stvarnost na to, neće spasiti svijet. Ne da bi alternativa trebala biti odbacivanje činjenica i svođenja istine na „osjećaje“, nego je ovo poziv na promišljanje činjenice kao dijela istine, a ne njezin totalitet. Vjera i znanost su kroz povijest (i sadašnjost) često u sukobljenom odnosu, većinom zbog nerazumijevanja i međusobnog nesporazuma njihovih aktera. Nije potrebno na ovome mjestu davati prikaz te goleme rasprave, u kojoj se ni dan danas nažalost mnogi ne snalaze.

Ono što mi se čini važnijim jest ukazati na dvije „nesposobnosti“ koje znanstveni svijet ne uviđa. Prva se tiče nesposobnosti da se znanje i znanost općenito posreduje „običnome“ čovjeku. Tu je učinjena ista pogreška kao i u samoj teologiji. U religiji se stoga napravio prostor za različite vrste religioznog fundamentalizma, a u smislu znanosti se ostavio prostor teorijama zavjera i misaonom populizmu. Druga nesposobnost jest nesposobnost motivacije – s tim da je ona u prirodi znanstvenog pristupa svijetu. Ne bi to, naravno, bilo ništa loše da znanost sama to želi i priznati. Da se iza svake činjenice mora nalaziti osoba koja je spremna „ulagati“ sebe za druge. I tu počinje ova kritika.

Kao što zavjere i fake news rasplinjuju istinu u magli i dim-mašinama svojih populističkih i retoričkih pozornica, tako i čiste činjenice, predstavljajući se jedinim istinitim stavom prema stvarnosti, svode istinu na informativnu ulogu (jer joj je oduzet bilo kakav vertikalni smjer). Ovi prvi dakle uzimaju vrlo često i istinite premise (isječke stvarnosti), ali ih svode na izmanipulirane konkluzije čistog osjećaja. Ovi drugi su zapravo dijelom odgovorni za takvu pojavu jer njihove konkluzije stoje nijeme pred takvom pojavom. Čovjek današnjice postaje „činjenični strategičar“ u svim krizama, u svim ratovima.

U svijetu sudjeluje algoritmima ravnodušnosti, a ne ritmovima praktične ljubavi.

A kada sam biva pogođen tragedijom, osjeća nemoć i napuštenost, nadasve „izručenost“ strategijskim „igrama“ moćnih i „nedodirljivih“. A pomoglo bi mu samo malo ljudskosti i nesebičnosti, samo malo odstupanja od jednadžbe „zakonitosti“.

Znanost sadržava jedinu istinu o svijetu i što znanost ne otkrije, čovječanstvo ne može ni znati – tako je mislio Bertrand Russell. Ali reducirati pristup realnosti na isključivo znanstveni bilo bi zapravo i vrlo neznanstveno. Uspoređujući povijesnu spoznaju sa znanošću, mogli bismo na ovome mjestu navesti misao Nikolaja Berdjajeva, koji ovako govori: “Povijesna spoznaja i filozofija nisu u biti usmjereni na empirijsko – njihov je objekt zagrobni život… Stoga je prava filozofija povijesti filozofija pobjede istine života nad smrću, približavanje čovjeka drugoj, beskrajno široj, bogatijoj stvarnosti, nego što je stvarnost neposredne empirije u koju smo bačeni.”

Jer isto što je posumnjalo u religiju, sumnja i u znanost. Postoji nešto treće što i jedno i drugo dovodi u pitanje onoga trenutka kad otuđuje čovjeka. Nešto što ne dopušta apsolutizaciju jednog ili drugog. Naša religija je postala besmislena jer se Bogom plašilo i zarobljavalo čovjeka. Naša znanost postaje besmislena jer misli da je egzaktnost činjenica dovoljna da bi se razumio svijet. Ali ta egzaktnost upravo sve manje vodi razumijevanju svijeta (čemu je znanost trebala donijeti doprinos) a sve više nastojanju da se svijet „pripitomi“ našim potrebama. Stoga sve više postaje naglašena ona strana koja služi „tehničkome napretku“. Znanost postaje sluškinja tehnike, a tehnika vječnome konzumu – koji bi nas trebao uvijek bolje i kvalitetnije „opremiti“, „pripremiti“ i „olakšati“ život. Stoga je sve izvjesnije da je na koncu produkt „znanstvene revolucije“ čovjek koji u svojoj kući ima televizor od dva metra promjera i koji glasom zapovijeda spuštanje zastora na prozorima. Jedino u tome obliku njemu je „napredak“ razumljiv.

Stoga odgovorno tvrdim da ne propada svijet, kako neki tvrde, jer ljudi ne prihvaćaju činjenice, nego jer činjenice same ne spašavaju svijet. To čini ljudska odluka i motivacija za dobro, za bolje. Znanstvenici na sve strane upozoravaju da je ljude teško natjerati da vjeruju činjenicama. A vjeru su mnogi prije toga proglasili ne-činjeničnom i subjektivnom – dakle nema ni za nju mjesta u gremiju istine. I šta sad da rade ljudi s tim činjenicama?  Kao i religija, tako je i znanost sama sebi proizvela „neprijatelja“ – svijet ravnodušne činjeničnosti. Stoga je i to da svijet srlja u propast (klimatska katastrofa npr.) tek činjenica koja danas sve manje ima značenja. Pa čak joj mnogi počinju kontrirati. Jer je upravo u nastojanju za znanstvenom „jasnoćom“ izgubljeno iz vida „značenje“ svijeta.

Sve nam postaje jasnije  i ujedno nam to  – sve manje znači – jer sve postaje bezlično i neosobno.

A lijepo i nužno bi bilo ne zanemariti ni jedan aspekt stvarnosti i da nitko ne zasjeda na tron Apsoluta. Da se ne bavi samo teologija s poštovanjem znanošću nego i obratno. Vjeruj u znanost, a ne nekog boga, naviještaju mnogi i dalje krivo misleći da je vjera uvjerenje. Ali to je bezuvjetno povjerenje u stvarnost koja je „nošena“. Kao i ljubav – u kojoj nisi uvjeren u drugoga, nego mu bezrazložno, nedokazivo i bezuvjetno prepušten. Eto takva znanost neće spasiti svijet. Te uvjerljive činjenice nemaju snagu po sebi. Istina je ili živa Riječ ili mrtvo slovo. Ovo drugo nas je odvelo u birokratizam stvarnosti. Zaboravili smo sveukupnost postojanja i svemu  smo u stanju prići samo jednostrano. Nemamo više odnos i odgovornost prema svijetu, nego svjetonazore. Medijski se informiramo, bez da se igdje i ikada ljudski formiramo. To ne može voditi transformaciji društva.

Društvo činjenične informacije ne može biti društvo istinske transformacije. To je razlika – činjenica informira, a istina transformira čovjeka. Jedno je isječak, drugo traži cjelovitost. Činjenice su važne,  ali isto tako manipulativne – i one su podložne istini i one su prikaz jedne strane stvarnosti. One nisu jedina istina o svijetu, nego dio te istine.

Istina nije tek ono što se shvaća, predmet umnosti, nego nešto što nas i obuhvaća i u nas zahvaća.

Ukoliko nastavi u ovome smjeru, znanost će biti zamijenjena svojom suprotnošću,  a to nije vjera, kako neki i dalje naivno misle, nego praznovjerje i zavjere. I vjeru i znanost opsjeda isti kukolj. Kao da je napredak čovjeka izjednačen napredovanju činjeničnog stanja svijeta. Od mita do znanosti – to je proces napretka! Istovremeno, prikupljanje znanja prati gubitak značenja. Zato znanost, umjesto u angažirani zanos prema boljem, sve više nažalost vodi u ravnodušnost spram katastrofa. Stoga znanost i povjerenje (vjera) nikada nisu bili potrebniji jedno drugome. Samo zajedno moći će ljudima vratiti povjerenje u stvarnost (otklanjati otuđenost čovjeka) i ujedno raditi na boljem razumijevanju iste. Angažiran za dobro može biti samo onaj kome se jasnoća i značaj međusobno ne isključuju.