Zašto je propovijed, na neki način, uvijek politička?

Politički događaji ponovno su otvorili pitanje o čemu sve svećenici smiju propovijedati.

Regina M. Frey, pastoralna teologinja koja predaje u Fribourgu, u ovom gostujućem članku razmatra to pitanje iz perspektive homiletike i praktične obuke propovjednika.

Propovijedi i politika – što je dopušteno?

Nedavni politički događaji u SAD-u i Njemačkoj ponovno su aktualizirali raspravu o tome što svećenici smiju reći u propovijedima i u kojoj mjeri politika smije ulaziti u liturgijski govor. Propovjednici se suočavaju s dilemom: trebaju li zauzeti stav o aktualnim političkim pitanjima ili ih zaobići?

Često se susreću s podijeljenim očekivanjima svojih slušatelja:

• “Zašto moj svećenik konačno ne kaže nešto o političkoj situaciji?”
• “Ne želim opet slušati političke komentare u nedjeljnoj misi!”

Papa Franjo u svom apostolskom pismu Evangelii Gaudium piše o propovijedi:

“Jedni pate dok slušaju, drugi dok propovijedaju.” (EG 135)

Ovo ističe temeljni izazov propovijedi – o čemu govoriti? Cilj ove analize nije pitanje koje teme smiju biti uključene u propovijed, niti će se ovdje iznositi retorički savjeti. Umjesto toga, pitanje glasi:

Što propovijed čini propovijeđu i kakve se posljedice iz toga mogu izvući?

Ovo razmatranje temelji se na nedavnoj raspravi sa studentima teologije u sklopu seminara o tumačenju Svetog pisma i propovijedi. Ključno pitanje bilo je koliko politička propovijed smije biti, a rasprava se odvijala oko tri ključna aspekta:

• Osoba propovjednika
• Zajednica kojoj se obraća
• Sama poruka Evanđelja

Propovijed nije politički govor – ali nije ni neutralna

Propovijedi nisu novinarski izvještaji niti politički komentari, niti podliježu istim kriterijima kao politički govori. Njihova svrha nije retorička vještina ili teološka informiranost, već način na koji se naviješta Radosna vijest.

Propovjednik uvijek propovijeda i samoga sebe. Propovijed ne može biti anonimna – ona ne može potpuno odvojiti osobu propovjednika od njegove poruke. Tko propovijeda, uvijek sa sobom donosi svoje iskustvo vjere, svoje sumnje, svoje krize i svoje trenutke nade.

No, to ne znači da propovijed smije postati niz osobnih anegdota. Propovijed nije mjesto za iznošenje privatnih priča, već za osobno svjedočanstvo onoga što propovjednik doživljava kao istinu Evanđelja.

Kako je rekao Karl Rahner:
“Propovjednik je prvi slušatelj Božje riječi.”

Prije nego što netko može naviještati Riječ, on ju mora prvi put čuti i doživjeti.

To je u skladu s prispodobom o sijaču: “Sjeme je palo na plodno tlo.” (usp. Mk 4,1-20)

Engleski kardinal i poznati propovjednik John Henry Newman molio je ovako:
“Ja sam samo staklo kroz koje Ti sjaš prema drugima.”

Ali staklo kroz koje je Newman gledao nije bilo savršeno glatko, već je imalo nepravilnosti, koje su lomile svjetlost u bezbroj boja.

Isto vrijedi i za propovjednike: Nitko nije savršeno “prozirno” posredovanje Božje riječi – svatko propovijeda kroz svoje životno i duhovno iskustvo.

Zato se prije pripreme propovijedi propovjednik mora zapitati:

• Zašto želim govoriti o ovoj temi?
• Koje emocije i motivacije me vode?
• Što će slušatelji dobiti od ove propovijedi?

Zajednica ne može izravno reagirati – ali to ne znači da ne misli

Propovijed je poseban oblik govora.

Nije debata s argumentima i protupitanjima.
Nema izravnih reakcija slušatelja kao u političkim raspravama.

Ali to ne znači da slušatelji ne formiraju svoje misli. Naprotiv – prava propovijed tek počinje nakon “Amen”, kada slušatelj izlazi iz crkve i razmišlja ima li ono što je čuo ikakvu važnost za njegov svakodnevni život.

Većina nedjeljnih zajednica sastoji se od:

• Ljudi koji redovito dolaze na misu i već imaju razvijen odnos s Bogom.
• Hodočasnika ili osoba koje dolaze zbog specifične duhovne tradicije.

Iako postoji uvriježena predrasuda da je prosječan slušatelj propovijedi “religijski neuk”, u stvarnosti su mnogi iskusni slušatelji koji su prošli brojne propovijedi i oblikovali vlastita tumačenja vjere.

Propovijed je uvijek javni govor – i zato je uvijek na neki način politička

Drugi vatikanski koncil naglasio je da su radost i nada svih ljudi također radost i nada kršćana (Gaudium et Spes 1).

Propovijed nije tu samo da iznese stav, komentira ili osudi – to je posao novinarstva.
Ona ne smije biti puki prijenos informacija, nego izričaj osobnog svjedočanstva vjere.

U tom smislu, propovijed je uvijek politička – jer ona utječe na javni prostor.

Dok su svakodnevni politički događaji podložni stalnim promjenama, propovijed uvijek upućuje na ono što ostaje nepromjenjivo:

“Crkva ispovijeda da ispod svih promjena postoji ono što ostaje nepromijenjeno – a to ima svoj konačni temelj u Kristu, koji je isti jučer, danas i uvijeke.” (Gaudium et Spes 10)

Koliko politička smije biti propovijed?

O svemu se može propovijedati, jer ne postoji tema koja nije javna.
Nije ključno o čemu se govori, nego kako.
Propovijed u konačnici nije politička jer je ideološka – nego zato što je poziv na nadu u svijetu punom nesigurnosti.

“Budite uvijek spremni dati odgovor svakome tko vas pita za razlog nade koja je u vama.” (1 Pt 3,15)

(Regina M. Frey)