Zašto je sve manje svećenika-radnika?

Zanimljivo je da se u našem govornom području ne može pronaći skoro ništa o francuskom pokretu svećenika-radnika.

Riječ je svećenicima koji u većini slučajeva od Crkve ne dobivaju ništa nego za svoj život zarađuju mukotrpnim fizičkim radom nerijetko prihvaćajući samo slabo plaćene poslove kako bi bili blizu onim najugroženijima.

Kao i mnoge druge priče, i ova je nastala posve spontano i to u Francuskoj. Svjesna da se u devetnaestom stoljeću rađa jedna nova društvena skupina koja nema dodirnih točaka s Crkvom, dominantno buržoaska Crkva je tragala za novim strategijama kako doprijeti do industrijskih radnika. Iako je glavni cilj slanja svećenika u radničke tvornice bila evangelizacija odnosno pokušaj očuvanja vjere industrijskog proletarijata, stvari su se razvile u nešto drugačijem smjeru.

Nadahnut idejom da bi Crkva u industrijskim predgrađima trebala osnivati župe prilagođene potrebama radničke klase, pariški kardinal Emmanuel Suhard okupio je skupinu od 15 ljudi (“Mission de Paris”) koja se trebala nastaniti u radničkim četvrtima Pariza i tako evangelizirati zapostavljene radnike. No misionari su brzo uvidjeli da njihov plan ne funkcionira i da im je potreban novi pristup.

Klerikalizam i klerikalna usidrenost u buržoaski milje su kontakt s radničkom klasom učinili gotovo nemogućim. Svećenici su jednostavno morali napustiti svoj klerikalni identitet i suživjeti se s radničkom sredinom.

Dominikanac Jacques Loew smatra se prvim svećenikom-radnikom. Zajedno sa svojim subratom Lousom Lebretom osnovao je 1941. studijski centar „Economie et humanisme“ da bi se iste godine preselio u lučku četvrt Marseillea i tamo živio u prilično skromnim uvjetima. Kao netko tko je sebe smatrao istovremeno i intelektualcem, svećenikom i radnikom, želio je iz prve ruke upoznati uvjete života i rada samih radnika i njihovih obitelji. Sve popularniji svećeničko-radnički pokret bio je prst u oko jednom dijelu snobovske crkvene hijerarhije koja je živjela na staroj slavi (i bogatstvu) te svoju trpezu dijelila s višim društvenim slojevima.

Svećenici-radnici nisu imali potrebu naglašavati tko su i što su, ali isto tako nisu ništa skrivali. Nakon što su došli u kontakt sa svojim novim kolegama i suočili se sa nerijetko brutalnom stvarnošću njihova života, prvotna evangelizacija „distanciranih radnika“ pala je u drugi plan. Nije bilo druge nego angažirati se konkretnije u borbi za prava obespravljenih radnika. Opravdanu politizaciju evanđelja crkvena je hijerarhija u Rimu shvatila kao sekularizaciju vjere i obezvrjeđivanje “svete svećeničke službe”.

Dobro je ovdje imati na umu da je dominantna slika jednog svećenika sve do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.) bila privržena neoskolastičkom stavu, prema kojem su svećenici promatrani kao nositelji božanskog autoriteta i oni koji imaju središnju ulogu ne samo u Crkvi već i u društvu. Svaki svećenik dobiva ovu posebnu moć sakramentalnim ređenjem, koje je – kako je 1562. istaknuo Tridentski koncil kojeg se nažalost pojedini katolički svećenici u RH još uvijek drže – puno važnije od imenovanja od strane naroda ili svjetovne vlasti. Ređenjem svećenik dobiva neizbrisiv pečat („character indelebilis“) te se ipso facto ontološki preobražava u „drugog Krista“. U kontekstu ovog rimskog shvaćanja svećeništva, „profano svećeništvo“ svećenika-radnika, koji su svjesno ušli u „pakao“ razvratnog društva priprostih radnika i opasnih komunista, moglo se prikazati kao kontaminacija kultne čistoće i sam udar na temelje Katoličke crkve.

Radom u tvornicama i sudjelovanjem u sindikalnim aktivnostima, došlo je i do prvih susreta svećenika s komunistima, pri čemu su i jedni i drugi dobili mogućnost osloboditi se međusobnih stereotipa. Svećenici-radnici ne samo da su sudjelovali u radničkoj svakodnevici, nego su se pridružili i komunističkim sindikatima, za koje su smatrali da se za prava radnika zauzimaju konkretnije od onih kršćanskih sindikata. Kada je nekoliko svećenika uhićeno na komunističkim prosvjedima, Rim je jednostavno morao reagirati. Budući da je zaštitnik ove inicijative kardinal Suhard u međuvremenu preminuo, novi papinski nuncij je u kratkom roku objavio odluku Rima da se eksperiment sa svećenicima-radnicima zaustavlja. Svi su bili prisiljeni prekinuti s radom u tvornicama i vratiti se u župne urede, što je dovelo i do toga da je nekolicina svećenika-radnika napustila Crkvu i vratila se u tvornice.

No, desetak godina kasnije na Drugom vatikanskom saboru dolazi do ukidanja zabrane i novog buđenja onog početnog entuzijazma. Podaci pokazuju da je godine 1979. u različitim industrijskim branšama u Francuskoj djelovalo oko 950 svećenika.

Budući da me ova tema osobno intrigira, otišao sam prije par godina u Aachen na europski susret svećenika-radnika. Iznenadilo me ono što sam upoznao. Među pedesetak okupljenih svećenika-radnika bili su ljudi koji su radili u autoindustriji, komunalnim službama i pekarama. Jedan je vozio taksi, drugi je držao trgovinu prehrambenih namirnica, treći je pravio hot-dogove na jednoj podzemnoj stanici u Parizu. Danas je nažalost svega nekoliko svećenika-radnika u Europi: većina ih je u zasluženoj mirovini. Njihov moto glasi: “Nemoj govoriti ljudima o Bogu dok te sami ne upitaju, ali živi tako da te moraju upitati.” Nije ni čudo što o ovoj inicijativi u Hrvatskoj malo zna, a još manje govori. Ali kotač povijesti sigurno neće stati.

Foto: Envato / RossHelen