Zašto teolozi šute?

Pa ako su mene progonili, naravno da će i vas. (Iv 15, 20)

Odbijanje da se profesora Martina Lintnera imenuje dekanom Filozofsko-teološkog učilišta Bressanone / Brixen u Italiji, kroz uskraćivanje „nihil obstat“ privole, aktualiziralo je neka pitanja u Katoličkoj crkvi. U znak solidarnosti sa svojim kolegom koji je na meti zato što je iznosio stavove o moralu i spolnosti, koji se donekle razlikuju od onih u Katekizmu Katoličke crkve, želimo ukazati na jedan širi problem a to je koju ulogu teologija ima u naviještanju Evanđelja. Naime, jedino teologija, koja je uistinu slobodna, može ispunjavati svoju ulogu: tumačiti tradiciju u svjetlu Riječi Božje i ljudskog iskustva.

Upravo ta delikatna veza, koju pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et Spes (46) jasno formulira, nameće crkvenom pastoralu imati iskren i jasan odnos s teologijom, koja pak sa svoje strane treba biti istovremeno i smjela i strpljiva. Bez smjelosti ne može se biti teolog, a i sama Crkva bez teološke smjelosti gubi svoj smisao. Jer ukroćeni teolozi čine Crkvu starom i usamljenom.

Na području spolnog morala je birokratski pristup, koji je očito drag uredima rimskih kongregacija, stava da se krene od stajališta iznesenih u Katekizmu Katoličke Crkve i potom se na osnovu njega izvlače zaključci. No, jasno je da ovo nije istinski ideal nego zapravo bijeg od prave zadaće Crkve. A ta zadaća je da u suočavanju ljudskog iskustva i Svetog Pisma doktrinarna spoznaja raste, razvija se, preoblikuje i precizira.  Za to su nam potrebni teolozi koji će pomoći Crkvi protumačiti znakove vremena koji se naziru u životima pojedinaca, društava i cijele Crkve.

Svako teološko promišljanje zahtijeva sposobnost čitanja znakova vremena u proročkom duhu i s pogledom u budućnost. Ne samo na području morala, gdje postoji potreba da se nadvladaju stajališta koja su bila smatrana neupitnim a koje je protok vremena doveo u pitanje. Mnoga druga pitanja su otvorena, poput mogućnosti ređenja žena, obreda pokore ili pak posljednjeg pomazanja. Na svim ovim područjima imali smo vizionare koji su podnijeli i osobne žrtve zbog iznošenja novih činjenica koje nisu uvijek bile dobro prihvaćene.

I danas smo pred brojnim izazovima koji se ne mogu riješiti potezom pera iz vatikanskih ureda. Ne radi se samo o drugačijem shvaćanju koncepta homoseksualnosti, koje je čini se najviše doprinijelo uskraćivanju davanja pristanka u ovom konkretnom slučaju. Radi se i o problemu blagoslova, kriterijima za prevođenje s latinskog, pitanje ređenja žena ili pak raznih modela slavljenja u svjetlu raznolikih svjetskih kultura. Sve ovo zahtijeva teološku hrabrost, sposobnu interpretacije svega dobroga što vrijeme donosi a u cilju akumulacije teološkog znanja koje će biti na korist svima, u vrijeme u kojem se Crkva suočava s velikim idejnim i praktičnim izazovima.

No, upravo po pitanju ovih osjetljivih, ali ključnih pitanja teolozi često sramežljivo zastanu i sklone se u zavjetrinu. Primjerice, u važnim raspravama o paralelnim obredima potaknutim “Summorum pontificum” ili pak “Liturgiam authenticam” a tiču se delikatnih pitanja vezanih za liturgijske prijevode, mnogi teolozi su jednostavno šutjeli. Nisu se slagali, ali su šutjeli.

Međutim ovakvi potezi Rimske kurije, kojim dotična želi spriječiti razvoj doktrine, zahtijevaju reakciju. Još je gore kad teolozi, i prije nego što su cenzurirani, sami sebe cenzuriraju na način da unaprijed odrede teme o kojima treba šutjeti. Na ovaj način teologija se umrtvljuje, umjesto da se bavi akutnim crkvenim pitanjima. Tim problemima teolozi bi se trebali baviti čak i ako je to protiv njihovog interesa ili im pak ugrožava karijeru. Ako treba, neka podnesu i žrtvu. Samo na ovaj način teolog pomaže Crkvi steći temeljit uvid u cjelinu problema. To je posao i služba teologa.

Ovakvi slučajevi cenzure opravdano izazivaju reakciju. No, puno ozbiljniji problem je ako se snishodljivo odnosimo prema birokratskom pristupu koji teologiju želi stjerati među suhoparne stranice katekizma, koji često ne vodi računa o tome da se ljude ne uvažava za ono što jesu, da su žene marginalizirane, osobna iskustva su zanemarena, a paušalne i nepravedne osude se uvijek iznova naglašavaju. U takvom ozračju maksima “quieta non movere et mota quietare” – naši susjedi bi rekli “ne talasaj” – postaje normom.  Ova logika, čak i za jedno birokratsko tijelo poput Kongregacije, potpuno je strana službi na koju je teolog pozvan.

Zgodno je pripomenuti da je Kongregacija za nauk vjere godinu 2012., odnosno 50. obljetnicu Koncila, proglasila godinom vjere te je stavila u konkurentski odnos obilježavanje Koncila s obilježavanjem obljetnice izdavanja Katekizma, pokušavajući nametnuti Katekizam kao kriterij tumačenja Drugog Vatikanskog koncila. Birokratima se ovakvi kiksevi mogu dogoditi, ali to nipošto ne bi trebalo utjecati na teologe.

Teolozi, ako žele služiti Crkvi, moraju nuditi tumačenja i prenositi smisao, sve s jasnoćom i odlučnošću. To rade u svjetlu Riječi Božje i ljudskog iskustva, u osjetljivom balansu između ove dvije realnosti. Tako i kritika naslijeđenih doktrinarnih struktura čini dio njihove službe, ponekad teške i zahtjevne, no nikad ukrotive. Ako cenzuriranje jednog teologa podigne razinu autocenzure svih ostalih, ovo ide na štetu cijele Crkve. Jer Crkva nije vojarna ili pak mafijaško udruženje, nego zajednica Gospodinovih učenika. Kontrola nad doktrinom ne može se vršiti u stilu anonimnog Vijeća desetorice iz doba Mletačke republike. Autocenzura, koja uvijek ima tisuću opravdanja, oduzima Crkvi vitalan element njenog identiteta, a to je kritičko razmišljanje koje proizlazi iz drugačijih tumačenja, koje Magisterij treba uzeti ozbiljno, bez apriornog odbijanja.

Cilj cenzure često je podignuti razinu autocenzure. Ako aktualni pokušaj cenzuriranja Martina Lintnera pokaže da se autocenzura ne povećava nego naprotiv smanjuje, otvorit će se mogućnost da se o uzroku – to jest o spolnom moralu – može razgovarati na proročki način i s pogledom u budućnost, a ne polazeći od zastarjelih spoznaja naslijeđenih iz nekih drugih vremena. Jer takvo nekoć sanjano savršeno društvo, utemeljeno na sukobima i nepremostivim razlikama, nije više ideal Katoličke crkve, iako ga neki Dikasteriji guraju ideološkom zaslijepljenošću. Jedan pokušaj cenzure zasigurno neće promijeniti tijek povijesti. Međutim pritisak autocenzure može usporiti sazrijevanje eklezijalne svijesti.

Tekst pripremeljen prema:
Andrea Grillo, Peggio della censura c’è solo l’autocensura. Il caso Lintner e il servizio ecclesiale dei teologi.