Živjeti od praznine

Od ljeta 2005. do ljeta 2006. godine živio sam sa svojom generacijom Manje braće kao novak u Franjevačkom samostanu na Gorici u Livnu.

Bio sam još dijete; iskreno i pretjerano oduševljen vlastitim redovničkim odijelom, zaljubljen u svijet franjevačke Bosne i gotovo fanatično odlučan da i sam budem poput sv. Franje.

Sve sam volio u tom životu: molitvu časoslova, pjevanje, studij povijesti Bosne Srebrene, Pravilo sv. Franje, šetnje, čišćenje obilnog livanjskog snijega, zidanje fra Bogdanovog zida. Te sam godine u svojoj mašti doživio fra Anđela Zvizdovića i pad Bosne pod Turke, Franju Asiškog u svim njegovim promjenama – od vucibatine i probisvijeta do nositelja Kristovih rana. Toliko se toga u mene utisnulo te godine da mi više nema izbavljenja iz fratarskog identiteta koji je, nadam se, ipak dovoljno velik i porozan da obuhvati svijet, uključujući i mene ovakvog kakav sam danas.

Od jutarnje molitve, preko studija, srednjeg časa u podne pa sve do ručka – vjerovao sam u Boga. Od ručka pa tamo negdje do četiri sata poslije podne i Bog bi se sa starim fratrima povlačio da odmara i spava. Svakoga dana kroz godinu dana u ta doba bih ja najozbiljnije prestajao u Boga vjerovati. I ništa ne bi pomagalo da se Bog meni vrati. U živoj muci i strahu da takav ne mogu biti fratar, u jednu bilježnicu tvrdih korica A4 formata sam za godinu dana sporo i lijepim rukopisom prepisao Evanđelje po Ivanu, sve u nadi da ću u Logosu naći spas od praznine koja je nastajala nestajanjem moje vjere.

Do večernje molitve moje bezboštvo bi se u pravilu smirilo i sva bi pomutnja nestala. I tako svakoga dana. Bila je to moja prva kriza vjere. Posve privatna i nevidljiva. Naime, u susretima s ljudima nikada nisam sumnjao u Božje postojanje. Oni su mi najčešće bili dokaz višeg smisla i moja iskrena radost.

Kasnije, kroz studij, a zatim i napuštanje samostana, kroz život u ljubavnim vezama i njihovim krajevima, drugi, treći i četvrti put kada bih prestajao u Boga vjerovati, s dužim ili kraćim njegovim odsustvom, bio sam već naučio da se ništa strašno neće desiti, ako Boga i nema. Kao ni onoj ženi u pjesmi Marka Vešovića, ni meni se nije ništa dogodilo kada sam prestao vjerovati: “Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće.”

Znam da je za Marka Vešovića Bog neporeciva činjenica kulture, a Isus njegov nadređeni u pitanjima ljudskosti, ali za mene taj odsutni Bog, kad mi je praznina najneizdržljivija, izlazi s margina stiha i prelazi iz poezije u život.

S vremenom sam naučio promatrati dramu svoje vjere i nevjere bez panike i bježanja. Vjera je moje prirodno stanje; nepodnošljivo u njoj je samo njezina lakoća i ustrajnost kojom se vraća. Moja nevjera ograničena je na vremenske periode samoće, koliko se god trudio da u sebi nađem Boga, nalazim samo više praznog prostora i, naravno – samog sebe. Sam sebi, međutim, nikako nisam dovoljan. Dosta mi je mene. Zato čitam poeziju. To činim na isti način kao što sam nekad izgovarao psalme: ponavljam uvijek nekoliko istih pjesama i ponekad uključim neku novu.

Ovo su moje tri današnje.
Prvu je napisao Marko Vešović, drugu Ilija Ladin, a posljednju fra Miro Jelečević.

KADA JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.

Prazne, i zato teške.

KO KRLE KAD PUŠI MARIHUANU

Stvarno Bože
Koliko puta
Propade ti
Svijet?

I ti opet stvaraš
Iznova?
Mučiš se?

Ko Krle kad puši marihuanu
Šta? Kaže jednom? Potegni još jednom
Ništa ti ona ne kaže
Prvi put

Ko Krle
Kad puši
Marihuanu

Vas dvojicu
Ja
Ne razumijem

POTONULI ISUS

u petak oko devete ure
hodeći po vodi
gospod naš potonu
u dubine među rakove
i čudna stvorenja bezdana
i posred jednog polja morskog potonu
punog kostiju bijelih
i spusti se gospod naš sred polja tog
ko usred livade pune krasna cvijeća
krupnih ljiljana i božura recimo
i pruži se gospod naš potonuli
i posta bijel isto ko kosti
razlikovat više ne možeš
je li to gospod ili bedrena kost
s obale nigera il konga
ili neke tamo eritreje
i posta brat svakom kriku
i grlenom jauku punom vode
i posta sestra svakoj zgrčenoj nadi
i posta tuga sama naš gospod
na polju punom kostiju bijelih
u dubokom srcu mora
među svojima
međ onim koje nitko ne vidje
o kojima šute
veliki naslovi i udarne vijesti
i usnu gospod
na polju kostiju bijelih
u petak oko devete ure

Izvori:

https://strane.ba/izbor-iz-poezije-marka-vesovica/;
http://strane.ba/ilija-ladin-poezija/;
https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/miro-jelecevic-potonuli-isus