Znakovi, sloboda i religija

Ovaj tjedan sam se slučajno našao u zanimljivoj raspravi.

Plaši li religija ljude? Čini li religija ljude zastrašujućima? Ili se ljudi boje da bi mogli pasti u religijske kandže? Moj odgovor je, logično, negativan, ali susret sa starim prijateljima potaknuo me razmišljati o ovoj temi iz njihove perspektive.

Religija i manipulacija

Kada vidim spletke tzv. Scientološke crkve, gdje se ljudima, u zamjenu za nevjerojatna financijska sredstva, sustavno mijenja osobnost, teško je oteti se dojmu da je riječ o pravom kriminalu. Kada bombaši i atentatori napadaju tzv. nevjernike navodno u ime islama i Kur’ana, to je također kriminalno. Kada ultratradicionalni Židovi na šabat bacaju kamenje na ljude u automobilima jer smatraju da oni oskvrnjuju šabat, to ozbiljno narušava miran suživot. Kada članovi pojedinih katoličkih skupina vrijeđaju ljude koji vjeruju, misle i žive drugačije od njih, osporavajući im pravo na njihov način života te potajice vape za mjerama iz bliskoistočnih zemalja u kojima se gubi glava zbog banalnih stvari, stvaraju ozbiljne tenzije i dijele obitelji i društva. No, je li takvo ponašanje uopće smisao kršćanstva, židovstva ili islama?

Isusova poruka

Današnje evanđelje ukazuje na nešto sasvim drugo, nešto što se odnosi na srž religioznog: ljudi se okupljaju jer osjete vlastitu nevolju i potrebitost, te jer osjećaju da je tu netko tko im ima nešto za reći, tko ih razumije i kome je stalo do njih. Ne vidim niti jedan jedini preduvjet kojeg bi ljudi morali ispuniti da bi došli do Isusa. Nema uvjeta, ni u njihovom osobnom životu, ni u njihovom religijskom angažmanu.

Okupljanje i dijeljenje

Čini se da je među okupljenim mnoštvom bilo mnogo različitih ljudi, s vrlo različitim osobnim iskustvima i načinima razmišljanja. 5000 ljudi nije malo. Teško je zamisliti da nisu jedni s drugima razmijenili koju riječ, svakodnevno iskustvo, radost ili pak frustracije. Na ovaj način imaju priliku bolje se upoznati. Tako se širi Isusova poruka i otkriva smisao. Oni ne samo da razgovaraju, nego i objeduju zajedno. Oni ne samo da objeduju zajedno, nego i počinju dijeliti ono što imaju, tako što jedno obično dijete daje sve što ima: pet ječmenih kruhova i dvije ribe. To je znak da za čudo nije potrebno mnogo. Tako ljudi počinju primjećivati jedni druge i međusobno si pomažu. Počinju osjećati da se to sve ne događa samo od sebe, već da tamo gdje se ljudi susreću s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem – Bog sudjeluje. Isus prema današnjem evanđelju izgovara i molitvu zahvale. Zar nije ovo prava euharistija? Zar se ovako ne čuva euharistija?

Vjerska sloboda i sekularizacija

Prema jednostavnim kriterijima međusobnog poštovanja, gdje jedan sluša drugoga i govori mu što ga muči, vidi tuđu nevolju i pomaže, te zahvaljuje Bogu za dar života, treba mjeriti svaku religiju i svakog religioznog čovjeka. Preneseno na društvenu razinu, današnje evanđelje poziva religije i religiozne ljude da se pošteno preispitaju: Kakav je tvoj stav prema svakom vidu nasilja? Kako stojiš s poštivanjem drugih religija i životnih svjetonazora? Jesi li spreman preispitati svoje vlastite stavove?

Muslimani izričito naglašavaju da nasilju i prisili nema mjesta u religiji, kao što stoji u Kur’anu (Sura El Bekare, 256): „U vjeri nema prisile.“ Katolička crkva se na Drugom vatikanskom saboru iz teoloških i pastoralnih razloga nedvosmisleno založila za slobodu savjesti, vjersku slobodu te priznala značaj drugih religija. Temelj židovstva, koji je također temelj kršćanstva i islama, jest sloboda. Bog ne vodi svoj narod iz ropstva u slobodu kako bi ga ponovno podvrgnuo svojoj kontroli.

Koliko god je mnogima na prvu bolno i neugodno, odvajanje religije i države velika je društvena i religijska tekovina od koje prije svega same religije imaju velike koristi. Proces sekularizacije ne samo da ne ubija kršćanstvo već ga pročišćava od onih koji su iz različitih razloga prisiljeni glumiti ga ili ga iskorištavati kao mutno sredstvo identifikacije. Time tim ljudima daje mogućnost slobodno i bez ikakve prisile prihvatiti ili pak odbiti kršćanstvo i Crkvu. Jer da bi ljudi nekome ili nečemu mogli reći „da“, prvo im moramo osigurati prostor da kažu „ne“. Sekularizacija pojedincima našeg vremena nudi upravo ono što je temelj samog kršćanstva i evanđelja, a to je sloboda i mogućnost izbora.

Svi oni vjernici koji žive iz ove slobode koju im je Bog darovao također se ne plaše pluralnih i slobodarskih država i društava u kojima ljudi mogu vjerovati i živjeti svoj život onako kako smatraju ispravnim. Naravno, bez nanošenja štete drugima ili društvu.